BETTY BOOP

Marion je zadnjih mjeseci sve češće dolazila kod mene na posao.

Da se mene pita, malo se previše udomaćila, ali mene se, kao i obično, nije pitalo ništa. Ulazila je obično za vrijeme pauze za ručak u ured kao vjetar, glasno s vrata dovikivala pozdrave ili euforično dijelila s nama informacije o rasprodajama i kino predstavama. Naš mir u malom uredu sa pogledom na Cvjetni trg za taj dan bi bio nepovratno narušen.

Jesi znala da u Draškovićevoj postoji petnaest dućana sa cipelama? Petnaest! Ah, obožavam Zagreb!

Ne trepnuvši, odbacila bi svoje uvijek prepune shopping vrećice pored sofe u kutku za goste, skinula cipele i sjela podvinutih nogu kao da je u svojem dnevnom boravku. Hildi i meni je donosila nerazumno skupe i lijepo upakirane obroke iz uvijek nekog novog pomodnog restorana. Uvijek sam se pitala odakle joj toliki novac. U galeriji je počela je raditi tek pred koji mjesec, a i sumnjam da bi joj plaća pokrila pokrila sve te sulude troškove.

I tako bi ona zasjela na našu sofu za poslovne partnere, glasno mljackala i pričala mi o haljini koju moram ići probati s njom. Sa Hildom, mojom novom šeficom, se sprijateljila tako da joj je dijelila savjete o modi i frajerima.

Zaboga, Marion, žena je u pedesetim, daj ostavi je na miru s tim svojim Cosmo forama!
Pa baš zato, treba joj netko da ju razdrma. Samouvjereno je frknula i zakolutala očima Pih, pojima nemaš.

Hilda je bila oduvijek sama, povučena, beskrajno sramežljiva i romantična. Nije trebalo dugo da ju Marion očara svojim cool pristupom i nagovještajem da će upravo ona promijeniti njen ustajali život. Iritirala su me njihova hihotanja i to što je Hilda pristajala na sve što bi Marion predložila; od promjene boje kose, preko novih ultra modernih okvira naočala, vješanja po sebi umjetničke bižuterije koja joj uopće nije dobro stajala (ali Marion ima istu takvu ogrlicu!), do nošenja previsokih peta za nekog tko je čitav život hodao u balerinkama.

Ako Marion ne bi bilo par dana, Hilda bi već propitkivala za nju ili bi ju spominjala u samo svakoj drugoj rečenici.

...Da, Marion mi je rekla za taj restoran.. Joj, da, taj vic mi je Marion ispričala, ha ha ha... Marion ima istu takvu torbicu...

Više puta sam joj poželjela opaliti šamar i izvikati se na nju neka pokaže malo više kičme, zar ne vidi da će je Marion prožvakati i ispljunuti, da je ona samo jedan u nizu od njenih projekata. Čim je se zasiti, okrenut će se nečem ili nekom novom. Marion je takva. Ipak, suzdržala sam se. Kad-tad će se ta čudna ljubav umoriti i sama od sebe prestati.

Jedina zadovoljština su mi bili Hidlino cviljenje i bolni jauci nakon cijelog dana provedenog u štiklama.

Ma daj stvarno? Žuljaju te štikle? Zašto se ne požališ na primjer, hm... Marion?

Danas smo jeli libanonski pita kruh sa humusom i još nekim čudima od raznih meza.

Gdje su nestali obični sendviči sa zimskom i jogurt? , sa sjetom sa pomislila.

Uvijek se svađam s njom oko novaca, ne želi ga uzeti. Odustajem i uživam u jelu.

Bila je sva kao na iglama, kao da mi ima nešto važno za reći, ali to odgađa. Svakih par minuta se promeškoljila na stolici kraj mojeg stola dok sam ja završavala neki prijevod i paralelno odgovarala na zaostale mailove. Na tren sam čak zaboravila da je tu. Onda je odjednom provalila nakon duže pauze.

„Moram ti to reći, bolje da ti ja to kažem. Stvar je u tome da...“ Razrogačila je svoje čokoladne oči i dramatično zamahnula dlanom ispred lica kao da će se svaki tren srušiti u nesvijest. Kao da niti sama ne vjeruje kakvo strašno saznanje će podijeliti sa mnom. Pogledala je lijevo i desno, iako smo sjedile u mojem uredu i osim Hilde, u radijusu od pedeset metara nije bilo nikog drugog. I umjesto da nastavi tiše pričati, glasno je prošaptala uz konspirativan pogled.
Marion je oduvijek bila grozna u tim stvarima.

“Nemoj poludjeti, ali.. Erik ima curu!“ Da, da, kimala je glavom i sama u tako očitoj nevjerici.

Nisam skidala pogled s ekrana, ali sigurna sam da mi se u tom trenu zaljuljala slika ispred očiju.

Nije mi to rekla zato da se naslađuje mojom reakcijom, već zato jer smatra da je to njena dužnost. Da me poštedi neugodnih saznanja od nekog drugog, da amortizira moj šok i eventualnu bol.

„Ma da... Znam.„ Da sakrijem učinak te informacije (znači da, službeno je, mala mršava crvenokosa plesačica s kojom sam ga zadnjih mjeseci viđala, znači zajedno su) skrenula sam pogled i stala skupljati kosu u pundžu i zauzdala je olovkom. Hilda mi je pokazala kako se to radi.

Znam tu malu otprije iz viđenja. Završila je baletnu školu, pleše u nekom ansamblu. Oduvijek sam je u sebi zvala Betty Boop jer neodoljivo podsjeća na nju. Sva nekako mala i sitna, graciozna i zaobljena tamo gdje valjda muškarci to vole. I lice joj je slatko i nevino.

Znači tako će to sada biti, on će imati curu. Odlično... Pa nek mu bude onda žgoljava Betty Boop, baš me briga...

Osjećala sam kako mi srce lupa. Cijeli stol i stvari na njemu, tastatura, šalica kave, kalendar, su mi zaplesali pred očima, kunem se da jesu.

Naši razgovori nisu završili onako kako smo to on i ja željeli. Naše vrludanje u vakuumu sam prekinula ja, kao i uvijek. Prošli puta, prije šest mjeseci, mi je rekao da mogu zauvijek računati da...

„I šta ćeš poduzeti? Mislim, ti moraš nešto napraviti...“ Prekinula me u mislima i zabacila kosu preko ramena, a narukvice oko njenog mršavog elegantnog zgloba su zazveckale. Kladim se da će si sutra Hilda kupiti takav isti set Calvin Klein narukvica.

„Ništa. Marion, na poslu sam, možemo o tome kasnije?“ Siknem na nju i trznem glavom iza sebe. „... Ili ne moramo, što se mene tiče.“

Ignorira me, kao i obično.

„Ali Saša, ona je bila s njim i Nikom na klizanju.“ Rekla je to tonom kao da se Betty skinula gola nasred Jelačić placa. „I sam bog zna gdje je još bila s njima da mi to niti ne znamo!“

Tako znači. Klizanje. Betty Boop je sigurno odlična klizačica, savitljiva i graciozna. Već sam je vidjela kako radi piruete i onda mu se baca oko vrata. I onda....

„Pa dobro, nek je bila. “

Samo sam je nezaintersirano pogledala.

Pričaj još, Jesu li se ljubili, je li ti to sve Nika ispričala?

Hilda se promeškoljila na stolici iza mene, sigurno kako bi namjestila bolji kut slušanja. Krajičkom oka sam vidjela da neuvjerljivo namješta naočale. Silno su joj bili uzbudljivi naši razgovori i otkada Marion navraća na pauze kod nas, i ona je prestala odlaziti u obližnji Mlinar po sendvič s mortadelom.

„.. Ali Saša...“

„E ajde, gle... Imam brdo posla.“ Skratila sam je ne skrivajući koliko me iritira.

„Kako hoćeš, ali ja sam sigurna...“

Prekinem je u pola rečenice, ali mene odsiječe zvonjava njenog mobitela. Ona se odmah javila na poziv i sva se uskomešala. Hm. Gugutala je u mobitel i nekako postala sva sramežljiva.
Marion? Sramežljiva?

Odjurila je u kutak kraj ulaznih vrata i zabila se se među police sa knjigama i registratorima, ali prostor je tako malen da sam čula svaku riječ .

Ma neeee, ma joooj... Stvarno? Ma ne znam, pa možda kasnije... Hihihi...Baš nemoguć ... Joj da... Pa ne bih se bunila....Ma joooj, grrrrozan si...

Dodiruje si kosu i sva je ustreptala, blaženi poluosmijeh joj lebdi na licu..

Hilda se pravi da je na telefonu, a pretvorila se u uho, odaje ju uzbuđeno žmirkanje. Ona misli da je Marionin život tako zamaman i glamurozan i ako joj bude blizu, da će dijelić te čarolije prijeći i na nju.
Jadna Hilda.

Sad? A joooj, ajde dobro, za 10 minuta tamo... Hihihi...

Podignem upitno obrvu prema njoj, a ona uhvati moj pogled i pocrveni. Na tren Erik i Betty Boop nisu glavna tema u mojoj glavi.

„Ovoga..." Počeše se iza uha i stane namještati kosu."...Zovu me s posla, stigle su neke slike.. Pa ovoga, pusa, čujemo se...“
Sva se smotala, pokupila stvari i praktički istrčala iz ureda praćena mojim suženim pogledom i Hildinim uzdahom obožavanja.

Posao malo sutra.

SLOW MOTION

Crkva je bila smještena na brežuljku, a naokolo su bile razbacane bijele kućice sa crvenim krovovima što mi je bilo jako neobično jer nikada nisam vidjela Zagreb iz tog kuta. Izgledalo je nekako previše ruralno. Čak sam vidjela i rukavce stare Save kako protječu kroz zelene šikare. Puhao je jak vjetar koji je kao u vesternima raznosio grančice i lišće. Zrak je bio potentan i pun mirisa, kao u početku proljeća. Nebo je dramatično visjelo tik iznad krovova, tamno i nisko, kao da će nam se svakog trena srušiti na glavu.
Ali onda... Okrenula sam se oko sebe, ali nije bilo nikoga niti ispred crkve, a niti unutra. Nije bilo niti jednog automobila, nisu se čuli glasovi, samo sablasno fijukanje vjetra.
Pogledala sam svoju haljinu koja je lepršala na vjetru, izrazito crvene boje, pokušavala sam ukrotiti raspuštenu kosu koja je u kovrčama podivljala od vjetra i cipele koje sam nosila u ruci.

Bila sam sama.

Zavirila sam u mrak crkve i dozivala Marion, Ritu, netko bi već trebao biti tu.
Da nisam pogriješila crkvu? Možda je vjenčanje već završilo?

Kad su mi se oči priviknule na mrak, tek onda sam ih sve prepoznala. Svi gosti su već bili unutra, sjedili su u sablasnoj tišini. Svećenik je pognute glave i čvrsto stisnutih očiju mrmljao neku molitvu .
Prošla sam između klupa i sjela na prvo slobodno mjesto.

Nitko se nije obazirao na mene.

Sa strane, ispred Isusovog kipa je sjedio Erik. Znala sam da će doći, znala sam da ge je Snješka pozvala. Izgledao je tako umorno i razbarušeno, kosa mu je stršala na sve strane, a ramena su mu bila pognuta. Kravata mu je bila olabavljena, a košulja gotovo do pola raskopčana.

Ugledao me i licem mu je preletio onaj naš osmijeh koji smo čuvali jedno za drugo, ali onda je naglo nestao.
Odjednom mu je ispod ramena provirila mala crvenokosa Betty Boop obučena u najmanju i najtanju haljinu koju sam ikada vidjela. Njeno glatko i napeto plesačko tijelo je bilo izloženo, čak su i njene polugole grudi imale odličan mišićni tonus. Sa sjetnim uzdahom sam pogledala prema svojem dekolteu, koji isto nije bio loš, ali ipak... Betty Boop je Betty Boop. Ali ona kao da uopće nije marila zato što je polugola u crkvi. Provukla mu se ispod pazuha, pa mu je prebacila svoju savršenu malu nožicu preko bedara. On je palcem prelazio preko njenog koljena i cijelo vrijeme me gledao u oči. Onda se ona prebacila u jednom kratkom spretnom pokretu, sjela mu u krilo licem okrenuta prema njemu. Grickala mu je uho, a on se nije opirao. Čak štoviše; jednom rukom ju je lijeno obujmio oko struka, a dlanom druge joj je prelazio preko leđa.
A iznad njenog ramena je i dalje gledao u mene. Betty je zamahivala glavom, njena kratka kovrčava crvena kosa se tresla svaki puta kad se nasmijala. Igledalo je kao da ju uopće ne sluša, ali joj je ipak na tren udijelio slabašan osmijeh.

Odjednom mi je nazdravio potegnuvši iz boce viskija koju je izvukao odnekud sa strane.

Ja sam samo skamenjeno sjedila i nisam mogla skinuti pogled s njih dvoje. Nisam uopće bila šokirana njihovim dripanjem usred crkve, već više kao... Hipnotizirana.

Bilo je jedino pomalo čudno da ih nitko drugi nije primjetio osim mene. Nemoguće je ne primjetiti dvoje natprosječno lijepih i jednako tako pijanih ljudi.

Par. Njih dvoje su par.

Oči su mu sijevale, a ja... Ja kao da sam nestala iz svojeg tijela, ustala sam i položila ruke u molitvi.
Još jednom sam ih pogledala i vidjela da mu je mala drska Betty Boop zavukla ruku u hlače i gledala u mene kao porno dive i oblizala usne.

On je i dalje gledao u mene, totalno napaljen, oči su mu gorjele.

Smučilo mi se. Ovo nije Erik kojeg ja znam, kojeg volim, kojeg...
Svi su molili molitvu na nekom meni nerazumljivom jeziku.
Pitala sam starijeg muškarca koji je sjedio kraj mene što se to dešava. Ali on je spavao s glavom naslonjenom na rame, trknula sam ga laktom, a onda je pao s klupe kao cjepanica. Bez trunke otpora.
Pogledala sam prema oltaru, svećenik je imao bermude i majicu.
Snješka je imala neki čudan veo, ne onaj koji nam je pokazivala prije neki dan. Izgledao je nekako plastično. A Karlo... To uopće nije bio Karlo.

Probudila sam se.

Hvala bogu.

***
„Da, da. Financijska analiza je značajno područje poslovne analize.“ Značajno me pogledao preko pomodnih naočala. Kladim se da misli da s njima izgleda kao Tarik Filipović u najboljim danima.
Nerazgovjetno sam nešto promrljala (hmpada) i uputila mu odsutni smiješak. Vrtjela sam punu čašu bijelog vina među prstima i odjednom, da sam skoro i samu sebe iznenadila, iskapila čašu do dna. Borila sam se za dah nakon što sam u nekoliko dugih i žestokih gutljaja prestala disati i obrisala usta nadlanicom i rukavom moje svečane haljine. Kao da je to nešto što inače radim - brišem usta po svadbama nadlanicom ovako skockana; u maloj crnoj haljinici i vrtoglavim potpeticama. Primjetila sam na nadlanici ostatke crvenog ruža, ali sam bila dovoljno pripita da za to ne marim.
Mojeg sugovornika, bankara kroz ekonomistu, (Svena, Mislava, Olivera ili tako nekako), ništa nije moglo omesti. Čovjek nije zatvaro usta .
Kraj nas je upravo prolazio konobar koji je vješto i visoko iznad naših glava manevrirao sa poslužavnikom punim čaša. Kako je postojala opasnost da nas mimoiđe, grčevito sam ga povukla za rukav, gotovo zgrabila poslužavnik i zamijenila praznu čašu za punu.
U pozadini je cijelo vrijeme zujao Svenov, Mislavov ili Oliverov glas.
„...U strukturalnim financijskim izvještajima.....“
On to ozbiljno?

Glas mu se stopio sa žamorom gostiju koji su pored nas prolazili, zastajali u grupicama, smijali se, nazdravljali si i grlili se. Svi su tako sretni i pijani, sve je tako lijepo okićeno i posvuda ima prekrasno dekorirane hrane, onih lijepih kanapeića, mini bifteka, preslatkih kruščića sa užasnom ribljom pjenicom i čak egzotičnih groznih stvari poput salate od goveđeg jezika.

Jedino sam ja zapela sa Svenom, Mislavom ili Oliverom. Nema smisla da ga po četvrti puta pitam da mi ponovi svoje ime. Iako, sigurna sam da mi svaki puta nešto drugo kaže.

Snješka i Karlo samo što nisu ušli i zaplesali svoj prvi bračni ples. Svi se naguravaju oko plesnog podija u želji da ih vide, dive se Snješkinoj vjenčanici, nazdrave im i čestitaju.
Tako im zavidim, ali sam i prokleto sretna zbog njih dvoje. Bilo je krajnje vrijeme da se spetljaju, trajali su pogledi između njih dvoje još od studija. Kad je odjednom Snješka dobila ludu ponudu da ode raditi u Hong Kong za neku međunarodnu banku, lumen za financije kakva već je, Karlo je odjednom shvatio da ne može živjeti bez nje.
I evo ih sada tu i idući tjedan sele zajedno u Hong Kong.

„... Hm, sorry, idem samo...“ Nerazgovjetno promrmljam i pokažem bankaru prema toaletima.
Vidim svoju šansu da se utpoim u grupici, ali on me prati i nastavlja mi pričati tik uz uho. Da bolje čujem.
„... Moguće utvrditi problematična područja poslovanja...“ Zgrabi me za rame i potegne me prema sebi. Strastveno me pogledao u oči. Kladila bih se da nešto konzumira. Nitko ne priča ovako bez male pomoći kemije.
„Ma je li?“ Nekako otresem njegovu ruku sa svog ramena. „.. Moram samo, frendice, moram, znaš...“ I zvjeram pogledom tražeći Ritu ili Marion.
„Evo na primjer...“ Uhvatio me za tanki materijal moje male crne haljinice i lagano, ali odlučno povukao nazad. Jedna crna šljokica se od siline njegovog stiska odlijepila i ostala na jagodici kažiprsta kojim mi je još jednom ukazao na važnost nekakve dinamike. Ili čega već.
„Pa da, to je baš... Ovoga... Zanimljivo.“
Mutne zelenkaste oči su mu na tren zabljesnule i trznuo je glavom, onako konspirativno. Nisam razumjela da li je to tik ili neki tajni znak. Odabrala sam najsigurniju reakciju: pravila sam se da nisam ništa primjetila.
„Giorgio!“ Uzviknula sam neodređeno i mahnula u smjeru gomile gostiju, jedino čega sam se sjetila, sama ne vjerujući otkud mi to. Giorgio?
Bankar se uspio zbuniti i barem na čas je zašutio.
„Gle, Mislav?“ Pogled mu se suzi. „.. Oliver?...“
„Darko.“ Procijedi bankar.
„Darko, oprosti, ali moram ići pozdraviti rođaka, ovoga, strica Giorgija...“ I tako se utopim u masi.

***
Bila je prošla ponoć, završilo je rezanje smiješno velike torte i predaja poklona i svaki čas su trebali iznijeti fiš i sarmu, a on se nije pojavljivao.
Snješka je htjela pravu slavonsku svadbu sa tristo gostiju i tamburašima, bez fensi preseravanja i to je od početka svima jasno dala do znanja.

Pomalo tupa od pijanstva od prije par sati i nejasne mješavine razočaranja i uvrijeđenog ponosa, konačno sam si priznala da on neće doći. Ali kao da me briga.

I onda sam ga ugledala samo par metara od mene, naslonjenog na stup na ulazu terase i sva moja osjetila su se probudila. Bilo je točno pola sata iza sarme i fiša i upravo se plesao vlakić.
Bio je propisno odjeven, u tamno odijelo i bijelu košulju. Kosa mu je bila razbarušena, a kravata, košulja gotovo napola otkopčana. Izgledao je umorno, zločesto i pijano. Mahao je bocom žestokog.

Znala sam da je bio pozvan. On i Betty Boop. Snješka nije znala kome da se ispričava, Marion ili meni, jer je na kraju, bez da je to Erik tražio, pozvala i njegovu prijateljicu. Jadnoj Snješki , uz svu histeriju oko pripreme, nije trebao još i dodatni stres, da se ima grižnju savijesti oko toga koga je pozvala na svoju vlastitu svadbu.
Govorila sam joj da je u redu, da je to sve bilo prije sto godina, koga briga. Da je to njen dan i da je stvarno u redu. Betty Boop je u redu i neka je pozove.
Jedino što zapravo to uopće nije bilo u redu.

Darko bankar me pozvao na terasu na piće i ispričao se ako je bio ranije naporan.
Takav sam kad popijem, rekao je. Nije bio loš taj Darko.
Opet mi je pričao o financijama, a ja sam susprezala zijevanje.

Darko nije primjetio da mu ne posvećujem pažnju, a ja nisam primjetila da su nam se pridružili neki drugi bankari za stolom, Snješkini kolege. Uzela sam nečiju čašu sa stola i naiskap ulila u sebe nešto žestoko. I tako još par puta kad su svi oni pričali o kretanjima na Tokyiskoj i Šangajskoj burzi, kamatama i indeksima.

Ovo dvoje budala se premjestilo za stol do našeg i bilo je nemoguće ne primjetiti ih. Dvoje natprosječno lijepih i pijanih ljudi. Ona mu je grickala uho, prebacila svoju sitnu golu nožicu njemu preko bedara i zavukla ruku u njegove hlače. Razrogačila sam oči u nevjerici i okrenula glavu da se još jednom uvjerim da nisam dobro vidjela, ali Darko me povukao za ruku dp plesnog podija. I ja se nisam niti snašla da se oduprem, hipnotizirana i bijesna istovremeno.

Prošla sam tik uz njih dvoje i gotovo se spotakla o Erikove duge noge koje je nemarno ispružio pored stola. Podigao je obrvu prema meni...Taj pogled.

Darko je odlično plesao i ja sam mu tu i tamo nagazila na nogu na što me on svaki puta malo jače stegnuo oko struka. Tetaralno me vrtio me kao da smo u Plesu sa zvijezdama i kao da će odjednom iskrsnuti Milka Babović i opisati moju haljinu i njegovu piruetu. Ništa od toga svega me nije zabavljalo, preko Darkovog ramena sam, kao preko nišana, preko svih gostiju i gužve i žamora, ugledala baš i samo Erika svaki puta kada bih se okrenula.

Na kraju pjesme, odmaknuo je Bettynu ruku sa svojeg trbuha, a ona je još jednom navalila na njegovo međunožje, a onda ju je on laganim pokretom doslovce pomeo . Betty Boop je pala na pod kao krpa. I ostala tamo. Erik se nije niti osvrnuo, ustao je i prstom mi pokazao na stepenište koje je vodilo u hotelske sobe.

SVE SAM ZABORAVILA...

... Zamalo

    Smirenje sam pronašla u prvim danima jeseni. Vratila sam se u grad koji volim iznad svega i njegov neumoran ritam života mi nije dozvoljavao da se osjećam loše, a on me je dočekao i utješio, baš poput odanog prijatelja koji ne pita previše, zajedno sa svojim šarenilom i zavodljivim noćnim svjetlima. Nagradio me prizorima jesenskih boja, prvim zaparenim dahom i romantičnim jutarnjim maglama na Zrinjevcu. I pečenim kestenima na svakom uglu. I novim susretima sa starim prijateljima, obavezama u spremanju diplomskog i cjelodnevnom užurbanom  trčkaranju po dragim mi ulicama i trgovima.

        Sve to mi je grad dao na dlanu, samo ako budem dobra i ako ne mislim na njega niti na smiješno prediomenzionirane nagovještaje nekakve ljetne ljubavi.

       Koja to na kraju nije bila, zaključila sam.

    I dobro sam se držala i sve sam skoro potpuno zaboravila; i boju njegovog glasa i način na koji je šaptao moje ime i kako me držao za ruku Tomi i Marion iza leđa i kako smo se zavjernički pogledavali. I onaj ljetni pljusak kada me zavrtio u zagrljaju kao u reklami za neku finu čokoladu. I kako su popodnevne  zrake užarenog sunca prodirale u sobu u kojoj smo provodili sate i sate. I zgužvane, tople plahte, mirisne od naših tijela. I zaboravila sam pogled na hvarska polja lavande uz koja smo se vozili onog dana kada smo htjeli biti sami. Kada smo svima rekli neku jadno prozirnu laž; da ne idemo zajedno, već svatko odvojeno na trajekt do Splita.
   
       Sve sam zaboravila jer ništa od svega toga više nije bilo važno. Nisam željela imati vremena za jadikovanje nad nečim što je sada, dva mjeseca poslije, izgledalo pomalo blijedo, isprano i nevažno. Pa ispred mene se tek prostirao život!  Čekao me ludi ritam grada i cijela jesen u izlascima. Bila sam naelektrizirana energijom, prštala sam njome, gotovo euforično isijavala, od jutra do mraka i bilo mi je tek 23.

    A u susjednom kafiću je počeo raditi jedan Igor s kojim sam prošle srijede baš ugodno čavrljala o koktelima. Nije bio loš taj Igor, uopće. Imao je pomalo grubo lice, dugu kosu, tetovaže i bicepse. Svirao je bubnjeve u nekom underground bendu i pisao pjesme. Zvao me je crvenokosa, onako zaneseno bi to izgovorio i ja sam mislila da je to dovoljan razlog za moje sve češće dolaske u njegov kafić. Kao potpuno slučajno. Gledala sam ga duboko u oči, hihotala se na svaku njegovu riječ i nehajno zabacivala kosu lijevo, desno. Onako majstorski i znalački, kako sam naučila godinama promatrajući  Marion. Grleno se smij, zabaci glavu, zatrepći polako, kao da treperiš leptirovim krilima, fokusiraj pogled direktno u njegove zjenice, dotakni mu ruku, zamotaj koji pramen oko kažiprsta ili, još bolje, napući usne, dotakni ih kažiprstom i nevino se zagledaj u daljinu. I izlazak je zagarantiran.

      I tako sam sve zaboravila,  barem sam tako mislila. Ne, bila sam uvjerena da jesam.

      Dok nisam konačno u jednom kišnom listopadskom vikendu pročitala <em>Brazil </em> koji me ganuo. Ali nije bila stvar u priči koja mi je zemljopisno i kulturološki bila vrlo daleka, već u zadnjoj stranici knjige.

Tamo, na kraju gdje su bila ispisana pitanja za neki knjižni klub, čak iza biografije pisca,  na samom kraju, kao da je to neki zaključak, bio je ispisan Erikov broj telefona. Njegovim rukopisom.
I onda sam se sjetila, o itekako sam se sjetila, oblika njegovih pristiju i ruku. I očiju. I osmijeha. I dodira njegovih dlanova na mojoj koži.

I onih vrućih polja lavande.

Bečka Noć

Restoran je raskošan, ali na topao, nerazmetljiv način. Sjedim nasuprot Eriku, opušteno naslonjena u luksuznom, kožom tapeciranom naslonjaču. Sve je tako skladno, boje su ugodne, hrana je božanska, vino pitko.  Osjećam se kao prava odrasla žena kojoj su ovakvi izlasci sasvim normalna pojava. Niti traga trapericama i jeftinim puloverima, lošim cipelama i zapuštenoj frizuri. Nosim haljinu tamne boje petroleja do malo iznad koljena i zamišljam si da je Chanelov model koji sam vidjela u jednom filmu.  Iako ne znam zašto, ispod nje nosim izazovan crni veš, i fine tamno ljubičaste, gotovo crne antilop salonke.. Nokti su mi uređeni, a kosa, koja mi je zadnjih mjeseci malo porasla, je uvijena u mekane, blage kovrče. Restoran mi se čini skupim, na meniju nema cijena, ali tako mi je dobro da se uopće niti sekundu neću time zamarati. 

Erik je od konobara tražio najbolji Chardonnay koji imaju i značajno me pogledao preko vinske karte. Drago mi je da se sjeća mojeg omiljenog vina i zbog toga se ne mogu kontrolirati pa usta mi se razvuku u mali osmijeh dok mi pogled luta po meniju i nerazumljivim nazivima jela.

 Iza ugla u drugom dijelu restorana, na malo povišenom dijelu, sjedi muškarac u fraku za bijelim pianom. Svira lagani swing. Omamljena sam pomalo od atmosfere, pomalo od vina.

Erik je pažljiv, pita me da li je hrana dobra, kao da je on osobno pripremao večeru, da li mi je ugodno, pa onda da li mi je udobno. Da li je muzika u redu, jer ako nije, da će on osobno sam izlemati pijanistu. Nema mobitel sa sobom i ne pogledava naokolo, kao većina muškaraca i žena za okolnim stolovima koji izgledaju kao da se dosađuju.

Lice mu je manje savršeno od onoga kako je ostalo u mojem sjećanju, obrazi su mu pomalo upali što mu daje neki paćenićki, pohabani ton. Ogrubjelo je i umorilo se, ali ja prepoznajem neku mekoću iza  pomalo potrošene fasade. Uvijek mi je ličio na francuske glumce, one tipove koji su zgodni jer su pametni, samouvjereni jer su obrazovani, pomalo razbarušeni i neobrijani. Erik, sada vidim, nije lijep muškarac, ali se ne može poreći da je zgodan na takav način da se i sada žene, u prolazu uz naš stol u separeu, zagledaju u njega. I poneki muškarac.

Ja se smijem, malo više nego što bih htjela ili smjela, Ne mogu skinuti blesavi osmijeh sa lica zbog tako jednostavne stvari.  On je tu, preko puta mene, glavu je naslonio na ruku i gleda me kao da sam jedino u što može gledati. On me gleda.

Priča mi kako se iz novinarstva prebacio u televizijsku produkciju jer se zasitio naručenih tekstova i ugađanja strukturama u sjeni zbog kojih se osjećao lažno i pokvareno. Priča mi da želi producirati samo dobre dokumentarce koje će natjerati ljude da razmišljaju o svijetu i da cijene život. Sa još jednim partnerom otvara produkcijsku kuću u Hrvatskoj i već ugovaraju projekte. Kaže mi da je sretan da se vratio.

Ja zamahujem čašom vina dok mu malo preglasno prepričavam kako mi se na team buildingu prevrnuo kanu i kako sam bila mokra do kostiju. Nekoliko puta prečesto spomenem Matiju.

 „Taj Matija...“  Konačno progovori pa zašuti nakon što sam po deseti puta te večeri spomenula Matiju.

 „Da?“ Pravim se luda.

„Ti i taj...Tip... To je onaj koji se ponaša kao da ti je dečko?“ Riječ dečko kaže pomalo posprdno.

„Molim? Ne. Mislim, da, to je Matija... Ako misliš na onog koji je stajao kraj recepcije.“ Malo se spetljam i osjetim da mi crvenilo udara u lice.

On kimne glavom kao da je razumio, iako ja nisam ništa konkretno rekla. Nastane tišina u kojoj se čuje samo zveckanje čaša,  žamor ostalih gostiju u restoranu i glazba negdje diskretno u pozadini. Obrada Sinatrine pjesme, one o ljetnom vjetru. Jedan slabi, plitki  dio mene se nada da će me još pitati o Matiji, da nešto naslućuje,  a onaj pametan i racionalan mi je upravo opalio šamar. Gusko jedna.

On ne inzistira i ja se opustim nakon par minuta napetosti u kojoj pristojno i skoncentrirano jedemo svoje filete lista u nekom modernom umaku. Pijuckamo vino i tu i tamo se pogledamo i jedno drugome ljubazno nasmiješimo preko stola kao dvoje ljudi na prvom izlasku.  Na tren se osjećam kao da sam sama za stolom. I on je tih.

Otvorim usta da ću opet prepričati neku dogodovštinu i tako razbiti tišinu, a onda mi se pogled zaljepi za njegovu ruku. Zavrnuo je rukave. Primjetim dugačak ožiljak s unutarnje strane desne podlaktice. Niz ožiljaka od šavova koji se skriva u rukavu iznad visine lakta.  Pitam se kako to ranije nisam vidjela. On spazi moj preneraženi pogled.

„Prometna nesreća,“ kaže i kimne prema ruci. „Polomljena tri rebra, lagani potres mozga, odstranjena slezena, bezbrojni podljevi, noga slomljena na dva mjesta. Vozač koji se zaletio u nas je poginuo.“ I onda se nasmije, vjerojatno da ublaži moj šok. „Jesam frajer, a?“

„Nisam znala“, strah od prometnih nesreća jedna je od mojih najvećih fobija i lagano se naježim. „Kad je to bilo?“

„Prije četiri godine.“

„Ah“, jedino je što uspijem izustiti i pokriti usta dlanom. „Žao mi je...“ I onda još:“Je li... netko još bio s tobom?“ Mislim na Marion. Teta Hana nikad nije spominjala nesreću mojoj mami. Ili mama nikada nije ništa prenijela meni.

On kima glavom:„Nika.  Božjim čudom je prošla bez ogrebotine. Uvijek se bunila za vezanje u autu, ali pokazalo se da sam bio dosljedan i nisam popuštao.Vjerojatno ju je to spasilo od ozbiljnih ozljeda ili nečeg goreg. „ Lice mu se smekša ili se to meni samo učini. “Sada se više ne buni kad je tjeram da se veže.“

Dogodila se strašna, ozbiljna stvar. Puno ozbiljnija od mojeg slomljenog srca. Curica od sedam godina je vidjela svojeg teško ozlijeđenog oca, slomljenog i u krvi. Tome ne mogu konkurirati.

U malom šoku sam. Znati da Erik živi tamo negdje daleko i podrazumijevati i ne mariti da li je živ i zdrav je jedno. Ali ne znati da je imao nesreću je sasvim nešto drugo. Onda on reče nešto na što nisam bila spremna.

„Kad sam se probudio i kad su mi rekli da je Nika dobro, prvo na što sam pomislio si bila ti.“

Dignem pogled sa tanjura i nekako umjetno se nasmiješim.

„Ma daj,“ nehajno odmahnem rukom, a noge mi se ispod stola odsjeku.

On bez riječi kima glavom kao da me uvjerava u neku nevjerojatnu činjenici, da Bušmani u srcu Afrike jedu Nutellu za doručak.

            „Saša, ozbiljno ti kažem,“ odjednom osjetim jaki miris ribe iz svojeg tanjura.  „Bio sam u komi deset dana...Mislim, u pravoj komi,“ lagano, lijeno trepne.

„Zašto mi to govoriš?“ Pitam ga pomalo ljuto jer smo mogli imati baš lijepu večer i pričati o neopterećenim temama. Čarolija je nestala.

„Jer možda trebaš znati.“ Otpije gutljaj iz svoje čaše. „Mislim... Prije ili poslije ćemo... Trebati pričati o onome. Ako smo već započeli s nekim druženjem.“ Pokaže na prostor između nas dvoje.

„A da?“ Malo se durim, najviše na samu sebe. Što sam očekivala? Izašla sam sa bivšim dečkom koji se spetljao sa Moćnom Marion. „Ok, hoćeš da pričamo Erik? Hoćeš čačkati po tome? Nema problema, ja ću početi.“ Ratoborno zgrabim butelju i natočim si još vina.

„Dakle, mislila sam da si, oprosti na izrazu ili ne, šupak. Sebičan gad. Slabić. Beskičmenjak. I mislim da mi je najteže od svega bilo prihvatiti da si pao u mojim očima, da nisi onakav plemenit pošten, punokrvan, rasni muškarac... Da sam te krivo procijenila, da sam ja  u nečem pogriješila... Da sam ja dala povjerenje potpuno pogrešnim osobama. Slušaš dobro Erik? Sebe samu sam krivila za moj neuspjeh u cijeloj toj... Situaciji.. Mislila sam da sam ja kriva. Nije li to jadno?“ Počinjem siktati i raspoloženje mi se totalno pokvarilo.

On šuti s druge strane. I bolje mu je.  Osjećam da bijes u meni sve više kuha i ne mogu se zaustaviti.

„Ne mislim da ste me namjerno iznevjerili, to sam nekako uspjela preraditi u svojoj glavi, ali mislim...  Ali, godinama mi je bilo zlo od same pomisli na vas dvoje. Na kraju sam se uvjerila da zaslužujete jedno drugo.“, postalo mi je sve to tragikomično.“

Razbistriti mi se u glavi i u zadnji čas preskočim dio o sebi kao jadnoj, ucviljenoj gubitnici punoj samosažaljenja ili gorčine. Dio u kojem su moje veze sa muškarcima završavale prije nego bi započele jer je u njima bilo previše ili premalo Erika.

Poželim imati stvaran razlog da mogu reći da sam nastavila sa životom i da sam im poželjela sve najbolje, ali nemam ništa. Nemam muža, nema djecu, nemam karijeru, ništa vidljivo, ništa opipljivo što bi potvrdilo da me njih dvoje nisu slomili. Nastane tišina u kojoj se ja durim jer su stvari iz prošlosti isplivale na površinu u ovom prelijepom restoranu. Jedna od mojih omiljenih pjesama You don`t know me koja upravo svira više mi nikada neće prizivati romantične večere uz more, nego ovaj restoran i ovu večer.

Kao da se odjednom otrijeznim i požalim što sam mu uopće išta rekla. Tupo se zagledam u kristalnu čašu i vrtim je prstima.

„Smijem ja sada? Nećeš vikati?“ Erik me pogleda kao plašljivi školarac. Instinkt je brži od zdrave, racionalne misli i kroz glavu mi proleti

Ako zanemarim činjenicu da sam u La Perli ovog popodneva potrošila preko sto eura na donje rublje posebno namjenjeno za ovaj izlazak, mislim da su moji motivi nisu skriveni. Izašla sam s čovjekom na večeru. Samo to bi mi trebalo govoriti da sam negdje duboko u sebi spremna razgovarati pa do čega god to dovelo. Do krajnjeg, završnog čina ili do nekog novog odnosa. Možda prijateljskog? Nikada nisam imala muške prijatelje. Zašto to ne bi mogla biti neka nova dimenzija?

Iako bih mu imala još puno toga za reći, malo pomirljivijim tonom mu kažem:“Oprosti, neću vikati, naravno.“

„Mislim da bi trebala znati kako je sve između nje i mene počelo.“ Pogledam ga iziritirano.

Brzo se ispravi, ispruži ruke ispred sebe kao da se brani.“Ne u tom smislu, Saša. Nisam mislio na detalje...Sranje, znaš na šta mislim...“ Nalakti se za stol i prođe prstima kroz kosu.

„Mislim, ona je mene na neki način zamolila da je povučem sa sobom u New York jer se htjela maknuti od svega... Kada je ostala... Trudna. I onda, zbog lakše papirologije, vjenčali smo se.“

„Ovo ti baš i nisu dodatni poeni, znaš?“

„Nisu, znam.“ Pomalo uživam u njegovoj nelagodi.

„I onda, šta je onda bilo?“ Dublje se zavalim u naslonjač, prebacim nogu preko noge i  bacim pogled na svoje nove cipele.

„Stvari između nje i mene nisu... Bili smo jedno drugome stranci kad smo se vjenčali. I uopće nemam namjeru ništa uljepšavati niti poružnjivati, ali ona i ja... Bili smo više saveznici, a manje bračni par. Unajmili smo kuću i u početku smo živjeli zajedno i kad se Nika rodila, ja sam se preselio u drugi stan.“

Poželim ga pitati da li baš nikad nisu živjeli kao bračni par, ali se ugrizem za jezik. Moja predodžba o njihovom glamuroznom braku, koju sam pažljivo gradila godinama, rasplinula se u sekundi.

„ Rastali smo se prije pet godina, ali nismo nikome govorili.“ Odmakne se od stola i nasloni na stolicu. Sjetim se naslovnice sa koje su se zajedno smješili i odlučim ne pitati koja je bila svrha toga.

„Marion nije radila i znala je biti... Pomalo depresivna. Pokušavala je izlagati po galerijama, pa po nekim privatnim varijantama, ali nije joj baš išlo. “

 Kao trebalo bi mi je biti žao? I kako to pomislim, osjetim tračak simpatije i nježnosti  prema njoj. Izgubljena, zbačena s trona, od svih nekada obožavana, nekad tako talentirana i hvaljena.   

„Njoj je Amerika nije ostavila baš najbolji dojam ili je bilo obrnuto, ne znam više...“  Niti meni vas dvoje niste ostavili baš najbolji dojam. Niti najbolje uspomene, pomislim.

Jedva primjetno se nasmješi. „Čudno je  da sam ti sve to konačno rekao. I veliko olakšanje.Nisam znao da li ću ikada imati priliku.“

Gledam grupicu prijateljica u separeu preko puta našeg. U kasnim pedesetima su, nazdravljaju, pričaju teškim bečkim akcentom i smiju se. Pitam se da li je među njima neka Saša i Marion. Da li ćemo ona i ja ikada više moći obnoviti prijateljstvo. Mislim na to da li mogu izbrojati koliko sam puta mislila na nju i koliko mi je nedostajala.

„Znaš. zapravo, nije moj život baš tako loš, mislim, zadovoljna sam.“  Osjećam da moram nekako poništiti prijašnju bujicu nezadovoljstva i gorčine. Čak zvučim iznenađujuće uvjerljivo. Ne znam zašto lažem baš o tome, ali opet, možda zaista moj život nije tako loš, usamljen, tragičan. Poželim u to stvarno vjerovati.

On me pogleda pognute glave i očiju dignutih prema meni.

„Vjerujem ti.“ Tužan smješak mu preleti preko lica.

„I ja vjerujem sebi.“ Nasmijem mu se iskreno možda po prvi puta otkako se vratio.

***

Bečka noć je hladna i štipa me za obraze iako je tek listopad. Stegnem jače kaput oko sebe i zamotam šal oko vrata. Hladan vjetar mi obavija noge u haljini prekratkoj za ovakvo vrijeme. Hodamo ulicom uz koju su uredne kuće od crvene opeke, drveće je osvjetljeno sićušnim lampicama. Atmosfera je kao u skupim romantičnim blockbusterima.

Erik hoda uz mene, stavlja kapu na glavu i zabija ruke u džepove. Krišom ga pogledam iznad ruba mojeg debelog šala. Zaboravila sam kako je dobro hodati uz njega. Zaboravila sam kako je dobro da je tu.

Par minuta hodamo u tišini i dođemo do dijela ulice sa malim trgovinama. Stanem odsutna u svojim mislima ispred izloga trgovine kuhinjskim potrepštinama. Gledam mikser kakv ima Ana Ugarković i ostala blještava pomagala i uopće ne razumijem što gledam. On stane kraj mene i malo se nagne. Vidim naše siluete u staklu.

„Falila si mi“, reče jednostavno i u dahu. Kao da je sve ovo vrijeme jedva čekao da mi to kaže. Ruke nam se taknu, moja je u rukavici.  Nije da nam se ruke nisu takle zadnji puta kada smo bili na kavi, ali ne ovako. Ovo je puno intimnije.

Ja  grubo istrgnem ruku, napola baš onako kako sam se tješila da ću jednog dana to napraviti, a napola jer ne znam što bih drugo. Previše sam smušena i  ovakva reakcija mi se čini savršena da prikrije totalnu zbrku u mojoj glavi.

„Misliš da je to samo tako? Sad ćemo se držati za ruke i sve od prije će biti poništeno?“  Pored nas prođe stariji gospodin sa šeširom na glavi, vodi malog čupavog psića. Gospodin ljubazno kimne glavom i dotakne obod šešira. Bečka škola. pomislim.

„Imaš pravo, oprosti.“

„Meni to nije tako jednostavno Erik.“ Kažem tiho, razoružana.

„Znam. Nije niti meni. Oprosti.“ I dalje je nagnut prema meni.

Izvadi kutiju cigareta iz džepa kaputa i pali jednu. Ja ispružim ruku i on mi doda kutiju. Marlboro u mekom pakiranju.

„Zašto onda? Zašto smo onda uopće izašli?“ Palim cigaretu kao iskusna pušačica.

Tišina. Stojimo i dalje kraj izloga sa mikserima. Hladan vjetar me ledi. Gotovo da ne osjećam prste na nogama.

 „Htio sam znati.“

„Što?“

„Ne znam.“ Slegne ramenima. „Možda da li ima nečega još između nas dvoje.“

„Zašto?“ Znam zašto.

„ Mislim da je očito. Saša, nisam se preselio u Hrvatsku da bih ti bio prijateljica, da idemo zajedno u shopping i na piknik i da pijemo čaj...“Opsuje tiho, ispod glasa. Ne sjećam se da je ikada bio čangrizav. Znači ništa od prijateljstva.

            „A u redu, znači u tome je stvar, pa zašto odmah ne kažeš? Ako je tako, idemo odmah to obaviti. Možemo i u moju hotelsku sobu. Ako je to ono što želiš.“ Zvućim otrovno i zlo. I ne znam zašto se jednostavno ne okrenem i odem.

Gleda me u nevjerici.

            „Saša, ti si... Misliš da je stvar u seksu? Misliš da je to jedini razlog što se, kako kažeš, motam oko tebe. Jer, kako god umišljeno zvučao, mogu to riješiti na puno elegantniji način. Mogu“, okrene se oko sebe, „ako baš hoću, pokupiti evo onu tamo plavušu.“ Pogledam prema mladoj djevojci na autobusnoj stanici. Okrene se prema meni i samouvjereno digne jednu obrvu.  „Ne bi mi bilo prvi put da spavam sa neznankama, za tvoju informaciju. Uštedio bih si naporan razgovor.“

I on je ljut je. I zvuči otrovno, baš kao i ja. Dobro. Neka je, pomislim.

„Zvučiš odvratno. I umišljeno. I pomalo prepotentno.“

„Dobro, neka. Ali radio sam i gore stvari od spavanja sa neznankama od jednog dana. Ako znaš na šta mislim.“ Ignoriram njegovu aluziju na naš početak.

„Šta zapravo hoćeš?“

Bez da trepne, kaže: „Hoću da znaš da stvari nisu onakve kakvima su se činile. Ja nisam bio potajno lud za Marion kada sam bio s tobom, niti išta slično tome. Nisam... Bio je to potpuno glupi, nepromišljeni tenutak slabosti i...“

„Da, da... Dobro, shvatila sam.“ Skratim ga. „To je bilo davno.“ Otpuhujem dim. Ne pušim inače i očekujem da ću se zakašljati, ali to se ne dogodi.

„I je i nije. Meni se čini kao da je bilo jučer. Ostaviš me, preseliš se u Njemačku i to samo zato jer sam te zaprosio Koja sam ja budala bio.“

„Banaliziraš stvari... Nije bilo baš tako...  Nisam se preselila, otišla sam na magisterij.“

„To je sažetak, Saša. Reci da nije.“

Ne mogu to reći. I zato šutim.

 „Zapravo, mislim da je bez veze da sad to nadižemo. To je bilo tako davno. Uopće se ne radi o tome... - Bili smo tako mladi i... „ Ne uspijem reći do kraja. Prekine me.

„Valjda ti je bilo jasno da ćemo kad-tad pričati o tome. Osim toga, nismo bili baš tako mladi. Ja sam imao dvadeset i osam, ti dvadeset i četri. Nismo bili djeca.“

„Htjela sam završiti magisterij, htjela sam...“

„I, jesi li? Jesi li magistrirala? Jesi li napravila sve ono o čemu si sanjala? Sve ono u čemu bi te brak sa mnom sprječavao?“

Nemam argumenta na ovo. Nisam postigla ništa od onoga u što sam mu se klela kad sam ga ostavljala. Umjesto ostvarenja ciljeva važnijih od ljubavi, ja već godinama trunem na omraženom poslu.

„Nisam.“ Kažem kiselo više za sebe. „Ali to nije opravdanje da se spetljaš s njom.“

„Nije. Za to se ne mogu opravdati. Stvar je u tome...“

Ja se tresem od hladnoće. On to vidi i pokaže mi rukom da prošećemo. Počinje padati snijeg.

„Stvar je u tome,“ on pali drugu cigaretu. Lijepe muške ruke, baš kako ih se sjećam. „Sviđao sam se samom sebi kad sam bio s tobom. Kakav sam bio uz tebe.“

Koliko čekanja da to čujem. Vođenja imaginarnih razgovora s njim. I sve što uspijem reći je: „To ti se čini jer si bio mlađi. Bili smo u dvadesetima. A dvadesete su tako...“ Tražim riječ. „Obećavajuće.“

Pogleda me kao da se slaže sa mnom i gotovo prošapće: „Kakvi smo bili zajedno...“ Opet stojimo i ja se smrzavam.

„Nemoj... Nemojmo o tome, molim te.“ Trunka mojeg zdravog razuma  me upozori da je pričati o tome kakvi smo on i ja zajedno bili -  sklizak i opasan teren.

„Da, nemojmo o tome.“ On se složi sa mnom kao da mu je na tren neugodno što je to rekao. Kao da misli da je prešao granicu.

„Erik, ne vidim gdje ovaj razgovor vodi. Smrzavam se, mislim da će mi noge otpasti od hladnoće. Idem nazad u hotel, sutra ionako imam rano sastanak.“

On zgazi opušak i izdahne dim cigarete. Prije nikada nije pušio.

„Da, imaš pravo. Idemo, otpratit ću te do taksija.“

Šutimo dok hodamo do glavne ulice gdje je taksi stajalište.

Ja ga u hodu upitam: -„Misliš da bismo ti i ja vodili ovaj razgovor i da sam ja udana? Da imam obitelj, djecu, muža?“  Znam odgovor, ali ga ne izgovorim.

On me pogleda iskosa: „Mislim da ti znaš odgovor. Zato me i pitaš. Ali ja ne znam.“

Hodamo dalje, snijeg sve jače pada. Pahulje ostaju na ramenima njegovog kaputa i na mojoj kosi. Osjećam se hipnotizirano ritmom naših ujednačenih koraka. Pokušavam procijeniti koliko minuta nam treba do kraja ulice do taksija. Možda tri, možda pet. Odlučim da Erik i ja nećemo više koračati zajedno. Niti u kojoj ulici. Možda mi je trebala ovakva večer, ovakav razgovor. Bilo je budalasto, ali više toga neće biti. Odlučim da će biti tako. Bit ću hrabrija i pametnija, obećam si. Pitam se da li on to naslućuje.

Nakon što pronađemo taksi, Erik daje vozaču upute gdje me treba odvesti. Da je ova scena izrezana iz konteksta naših života, vozač bi mogao pomisliti da je Erik moj suprug, moj dečko, moj ljubavnik.

Moj.

Na tren, u samo par sekundi proleti mi niz sličica našeg imaginarnog zajedničkog života,  kakav je mogao biti. Ljetovanja, plaćanje računa, rođenje djece, bolesti i radosti. Pitam se bismo li jedno drugome do sada već išli na živce ili bismo bili jedan od onih iritantno skladnih parova.

Prije nego uđem, on stane između vrata automobila i mene. Oklijeva par sekundi. I onda me pogleda ravno u oči.

„Oprosti ako sam bio... Preintenzivan... Malo sam pretjerao“ Ton njegovog glasa i pogled, njegov pogled, me guraju na opasan rub. „Oprosti još jednom, ali ti... Saša ti nemaš pojima...“

Znam i ne mora mi reći do kraja. Dignem ruku prema njemu kao da se branim, kao da ga želim zaustaviti da mi ne dođe preblizu. Da mu kažem je u redu i da ne mora ništa više reći. Odmahujem glavom i osjećam da mi se grlo steže.

„Ne mogu Erik,“ glas mi se razlomi u jecajima. „Ovo je  previše slomljeno. Ti i ja...“ Počnem petljati po torbici i tražim papirnatu maramicu. Pričam kroz suze i šmrcam dok pretražujem torbicu i džepove svojeg tankog kaputa. Više ne osjećam hladnoću.

 „Mislim da se ne može više popraviti, mislim da ne može...“  Odmahujem glavom u potpunoj nemoći. Slome me jecaji i plačem. Plačem i ne mogu se zaustaviti.

On me zagrli i ja se ne opirem. Miriše po hladnoći i snijegu. Iako je prošlo toliko vremena, sve mi je poznato. Taj stisak poznajem.

„Znam, znam, oprosti,“ šapće mi u kosu i ljulja me u utješnom ritmu. „Oprosti... Oprosti... Oprosti...Za sve...“

Ljuljamo se u nespretnom zagrljaju.Tek krajičkom oka spazim da sam svojim lijepim finim kaputom obrisala blatnjavi blatobran taksija.

Uđem u taksi nakon par minuta. Bučno ispuhujem nos u maramicu i brišem vlažne oči. Vozim se prema hotelu i kroz prozor gledam grad i šarena svjetla. Maskara mi se razmazala i od pogleda na crni trag na papirnatoj maramici, opet počnem plakati. Ne zato jer smo on i ja završena stvar. Ne zato jer smo on i ja mogli imati sve ili smo bili na pragu toga. Tužna sam jer mi se srušilo sve u što sam zadnjih deset godina vjerovala. Moja samoća i traženja izgovora da ne puštam nikoga k sebi. Moja ranjenost koja je bila krivac za sve moje neuspjehe, jer ipak sam ja bila žrtva.  Godinama sam vjerovala da je to sve sa nekom svrhom, gotovo da sam željela da su njih dvoje sretni zajedno. Da njihova sreća bude ravnoteža mojoj patnji. Jer kao da bi onda sve imalo smisao. Ali to dvoje budala nije uspjelo čak niti sačuvati brak.

Rastuži me pomisao da smo nas troje jadne, izgubljene, potrošene lude.

Znam da će mi sutra ujutro te misli biti smiješne i da ću ih se sramiti kao svih histeričnih misli kada malo više popijem. Ali sada me čine strašno tužnom, zbrkanom i umornom.