Bečka Noć

Restoran je raskošan, ali na topao, nerazmetljiv način. Sjedim nasuprot Eriku, opušteno naslonjena u luksuznom, kožom tapeciranom naslonjaču. Sve je tako skladno, boje su ugodne, hrana je božanska, vino pitko.  Osjećam se kao prava odrasla žena kojoj su ovakvi izlasci sasvim normalna pojava. Niti traga trapericama i jeftinim puloverima, lošim cipelama i zapuštenoj frizuri. Nosim haljinu tamne boje petroleja do malo iznad koljena i zamišljam si da je Chanelov model koji sam vidjela u jednom filmu.  Iako ne znam zašto, ispod nje nosim izazovan crni veš, i fine tamno ljubičaste, gotovo crne antilop salonke.. Nokti su mi uređeni, a kosa, koja mi je zadnjih mjeseci malo porasla, je uvijena u mekane, blage kovrče. Restoran mi se čini skupim, na meniju nema cijena, ali tako mi je dobro da se uopće niti sekundu neću time zamarati. 

Erik je od konobara tražio najbolji Chardonnay koji imaju i značajno me pogledao preko vinske karte. Drago mi je da se sjeća mojeg omiljenog vina i zbog toga se ne mogu kontrolirati pa usta mi se razvuku u mali osmijeh dok mi pogled luta po meniju i nerazumljivim nazivima jela.

 Iza ugla u drugom dijelu restorana, na malo povišenom dijelu, sjedi muškarac u fraku za bijelim pianom. Svira lagani swing. Omamljena sam pomalo od atmosfere, pomalo od vina.

Erik je pažljiv, pita me da li je hrana dobra, kao da je on osobno pripremao večeru, da li mi je ugodno, pa onda da li mi je udobno. Da li je muzika u redu, jer ako nije, da će on osobno sam izlemati pijanistu. Nema mobitel sa sobom i ne pogledava naokolo, kao većina muškaraca i žena za okolnim stolovima koji izgledaju kao da se dosađuju.

Lice mu je manje savršeno od onoga kako je ostalo u mojem sjećanju, obrazi su mu pomalo upali što mu daje neki paćenićki, pohabani ton. Ogrubjelo je i umorilo se, ali ja prepoznajem neku mekoću iza  pomalo potrošene fasade. Uvijek mi je ličio na francuske glumce, one tipove koji su zgodni jer su pametni, samouvjereni jer su obrazovani, pomalo razbarušeni i neobrijani. Erik, sada vidim, nije lijep muškarac, ali se ne može poreći da je zgodan na takav način da se i sada žene, u prolazu uz naš stol u separeu, zagledaju u njega. I poneki muškarac.

Ja se smijem, malo više nego što bih htjela ili smjela, Ne mogu skinuti blesavi osmijeh sa lica zbog tako jednostavne stvari.  On je tu, preko puta mene, glavu je naslonio na ruku i gleda me kao da sam jedino u što može gledati. On me gleda.

Priča mi kako se iz novinarstva prebacio u televizijsku produkciju jer se zasitio naručenih tekstova i ugađanja strukturama u sjeni zbog kojih se osjećao lažno i pokvareno. Priča mi da želi producirati samo dobre dokumentarce koje će natjerati ljude da razmišljaju o svijetu i da cijene život. Sa još jednim partnerom otvara produkcijsku kuću u Hrvatskoj i već ugovaraju projekte. Kaže mi da je sretan da se vratio.

Ja zamahujem čašom vina dok mu malo preglasno prepričavam kako mi se na team buildingu prevrnuo kanu i kako sam bila mokra do kostiju. Nekoliko puta prečesto spomenem Matiju.

 „Taj Matija...“  Konačno progovori pa zašuti nakon što sam po deseti puta te večeri spomenula Matiju.

 „Da?“ Pravim se luda.

„Ti i taj...Tip... To je onaj koji se ponaša kao da ti je dečko?“ Riječ dečko kaže pomalo posprdno.

„Molim? Ne. Mislim, da, to je Matija... Ako misliš na onog koji je stajao kraj recepcije.“ Malo se spetljam i osjetim da mi crvenilo udara u lice.

On kimne glavom kao da je razumio, iako ja nisam ništa konkretno rekla. Nastane tišina u kojoj se čuje samo zveckanje čaša,  žamor ostalih gostiju u restoranu i glazba negdje diskretno u pozadini. Obrada Sinatrine pjesme, one o ljetnom vjetru. Jedan slabi, plitki  dio mene se nada da će me još pitati o Matiji, da nešto naslućuje,  a onaj pametan i racionalan mi je upravo opalio šamar. Gusko jedna.

On ne inzistira i ja se opustim nakon par minuta napetosti u kojoj pristojno i skoncentrirano jedemo svoje filete lista u nekom modernom umaku. Pijuckamo vino i tu i tamo se pogledamo i jedno drugome ljubazno nasmiješimo preko stola kao dvoje ljudi na prvom izlasku.  Na tren se osjećam kao da sam sama za stolom. I on je tih.

Otvorim usta da ću opet prepričati neku dogodovštinu i tako razbiti tišinu, a onda mi se pogled zaljepi za njegovu ruku. Zavrnuo je rukave. Primjetim dugačak ožiljak s unutarnje strane desne podlaktice. Niz ožiljaka od šavova koji se skriva u rukavu iznad visine lakta.  Pitam se kako to ranije nisam vidjela. On spazi moj preneraženi pogled.

„Prometna nesreća,“ kaže i kimne prema ruci. „Polomljena tri rebra, lagani potres mozga, odstranjena slezena, bezbrojni podljevi, noga slomljena na dva mjesta. Vozač koji se zaletio u nas je poginuo.“ I onda se nasmije, vjerojatno da ublaži moj šok. „Jesam frajer, a?“

„Nisam znala“, strah od prometnih nesreća jedna je od mojih najvećih fobija i lagano se naježim. „Kad je to bilo?“

„Prije četiri godine.“

„Ah“, jedino je što uspijem izustiti i pokriti usta dlanom. „Žao mi je...“ I onda još:“Je li... netko još bio s tobom?“ Mislim na Marion. Teta Hana nikad nije spominjala nesreću mojoj mami. Ili mama nikada nije ništa prenijela meni.

On kima glavom:„Nika.  Božjim čudom je prošla bez ogrebotine. Uvijek se bunila za vezanje u autu, ali pokazalo se da sam bio dosljedan i nisam popuštao.Vjerojatno ju je to spasilo od ozbiljnih ozljeda ili nečeg goreg. „ Lice mu se smekša ili se to meni samo učini. “Sada se više ne buni kad je tjeram da se veže.“

Dogodila se strašna, ozbiljna stvar. Puno ozbiljnija od mojeg slomljenog srca. Curica od sedam godina je vidjela svojeg teško ozlijeđenog oca, slomljenog i u krvi. Tome ne mogu konkurirati.

U malom šoku sam. Znati da Erik živi tamo negdje daleko i podrazumijevati i ne mariti da li je živ i zdrav je jedno. Ali ne znati da je imao nesreću je sasvim nešto drugo. Onda on reče nešto na što nisam bila spremna.

„Kad sam se probudio i kad su mi rekli da je Nika dobro, prvo na što sam pomislio si bila ti.“

Dignem pogled sa tanjura i nekako umjetno se nasmiješim.

„Ma daj,“ nehajno odmahnem rukom, a noge mi se ispod stola odsjeku.

On bez riječi kima glavom kao da me uvjerava u neku nevjerojatnu činjenici, da Bušmani u srcu Afrike jedu Nutellu za doručak.

            „Saša, ozbiljno ti kažem,“ odjednom osjetim jaki miris ribe iz svojeg tanjura.  „Bio sam u komi deset dana...Mislim, u pravoj komi,“ lagano, lijeno trepne.

„Zašto mi to govoriš?“ Pitam ga pomalo ljuto jer smo mogli imati baš lijepu večer i pričati o neopterećenim temama. Čarolija je nestala.

„Jer možda trebaš znati.“ Otpije gutljaj iz svoje čaše. „Mislim... Prije ili poslije ćemo... Trebati pričati o onome. Ako smo već započeli s nekim druženjem.“ Pokaže na prostor između nas dvoje.

„A da?“ Malo se durim, najviše na samu sebe. Što sam očekivala? Izašla sam sa bivšim dečkom koji se spetljao sa Moćnom Marion. „Ok, hoćeš da pričamo Erik? Hoćeš čačkati po tome? Nema problema, ja ću početi.“ Ratoborno zgrabim butelju i natočim si još vina.

„Dakle, mislila sam da si, oprosti na izrazu ili ne, šupak. Sebičan gad. Slabić. Beskičmenjak. I mislim da mi je najteže od svega bilo prihvatiti da si pao u mojim očima, da nisi onakav plemenit pošten, punokrvan, rasni muškarac... Da sam te krivo procijenila, da sam ja  u nečem pogriješila... Da sam ja dala povjerenje potpuno pogrešnim osobama. Slušaš dobro Erik? Sebe samu sam krivila za moj neuspjeh u cijeloj toj... Situaciji.. Mislila sam da sam ja kriva. Nije li to jadno?“ Počinjem siktati i raspoloženje mi se totalno pokvarilo.

On šuti s druge strane. I bolje mu je.  Osjećam da bijes u meni sve više kuha i ne mogu se zaustaviti.

„Ne mislim da ste me namjerno iznevjerili, to sam nekako uspjela preraditi u svojoj glavi, ali mislim...  Ali, godinama mi je bilo zlo od same pomisli na vas dvoje. Na kraju sam se uvjerila da zaslužujete jedno drugo.“, postalo mi je sve to tragikomično.“

Razbistriti mi se u glavi i u zadnji čas preskočim dio o sebi kao jadnoj, ucviljenoj gubitnici punoj samosažaljenja ili gorčine. Dio u kojem su moje veze sa muškarcima završavale prije nego bi započele jer je u njima bilo previše ili premalo Erika.

Poželim imati stvaran razlog da mogu reći da sam nastavila sa životom i da sam im poželjela sve najbolje, ali nemam ništa. Nemam muža, nema djecu, nemam karijeru, ništa vidljivo, ništa opipljivo što bi potvrdilo da me njih dvoje nisu slomili. Nastane tišina u kojoj se ja durim jer su stvari iz prošlosti isplivale na površinu u ovom prelijepom restoranu. Jedna od mojih omiljenih pjesama You don`t know me koja upravo svira više mi nikada neće prizivati romantične večere uz more, nego ovaj restoran i ovu večer.

Kao da se odjednom otrijeznim i požalim što sam mu uopće išta rekla. Tupo se zagledam u kristalnu čašu i vrtim je prstima.

„Smijem ja sada? Nećeš vikati?“ Erik me pogleda kao plašljivi školarac. Instinkt je brži od zdrave, racionalne misli i kroz glavu mi proleti

Ako zanemarim činjenicu da sam u La Perli ovog popodneva potrošila preko sto eura na donje rublje posebno namjenjeno za ovaj izlazak, mislim da su moji motivi nisu skriveni. Izašla sam s čovjekom na večeru. Samo to bi mi trebalo govoriti da sam negdje duboko u sebi spremna razgovarati pa do čega god to dovelo. Do krajnjeg, završnog čina ili do nekog novog odnosa. Možda prijateljskog? Nikada nisam imala muške prijatelje. Zašto to ne bi mogla biti neka nova dimenzija?

Iako bih mu imala još puno toga za reći, malo pomirljivijim tonom mu kažem:“Oprosti, neću vikati, naravno.“

„Mislim da bi trebala znati kako je sve između nje i mene počelo.“ Pogledam ga iziritirano.

Brzo se ispravi, ispruži ruke ispred sebe kao da se brani.“Ne u tom smislu, Saša. Nisam mislio na detalje...Sranje, znaš na šta mislim...“ Nalakti se za stol i prođe prstima kroz kosu.

„Mislim, ona je mene na neki način zamolila da je povučem sa sobom u New York jer se htjela maknuti od svega... Kada je ostala... Trudna. I onda, zbog lakše papirologije, vjenčali smo se.“

„Ovo ti baš i nisu dodatni poeni, znaš?“

„Nisu, znam.“ Pomalo uživam u njegovoj nelagodi.

„I onda, šta je onda bilo?“ Dublje se zavalim u naslonjač, prebacim nogu preko noge i  bacim pogled na svoje nove cipele.

„Stvari između nje i mene nisu... Bili smo jedno drugome stranci kad smo se vjenčali. I uopće nemam namjeru ništa uljepšavati niti poružnjivati, ali ona i ja... Bili smo više saveznici, a manje bračni par. Unajmili smo kuću i u početku smo živjeli zajedno i kad se Nika rodila, ja sam se preselio u drugi stan.“

Poželim ga pitati da li baš nikad nisu živjeli kao bračni par, ali se ugrizem za jezik. Moja predodžba o njihovom glamuroznom braku, koju sam pažljivo gradila godinama, rasplinula se u sekundi.

„ Rastali smo se prije pet godina, ali nismo nikome govorili.“ Odmakne se od stola i nasloni na stolicu. Sjetim se naslovnice sa koje su se zajedno smješili i odlučim ne pitati koja je bila svrha toga.

„Marion nije radila i znala je biti... Pomalo depresivna. Pokušavala je izlagati po galerijama, pa po nekim privatnim varijantama, ali nije joj baš išlo. “

 Kao trebalo bi mi je biti žao? I kako to pomislim, osjetim tračak simpatije i nježnosti  prema njoj. Izgubljena, zbačena s trona, od svih nekada obožavana, nekad tako talentirana i hvaljena.   

„Njoj je Amerika nije ostavila baš najbolji dojam ili je bilo obrnuto, ne znam više...“  Niti meni vas dvoje niste ostavili baš najbolji dojam. Niti najbolje uspomene, pomislim.

Jedva primjetno se nasmješi. „Čudno je  da sam ti sve to konačno rekao. I veliko olakšanje.Nisam znao da li ću ikada imati priliku.“

Gledam grupicu prijateljica u separeu preko puta našeg. U kasnim pedesetima su, nazdravljaju, pričaju teškim bečkim akcentom i smiju se. Pitam se da li je među njima neka Saša i Marion. Da li ćemo ona i ja ikada više moći obnoviti prijateljstvo. Mislim na to da li mogu izbrojati koliko sam puta mislila na nju i koliko mi je nedostajala.

„Znaš. zapravo, nije moj život baš tako loš, mislim, zadovoljna sam.“  Osjećam da moram nekako poništiti prijašnju bujicu nezadovoljstva i gorčine. Čak zvučim iznenađujuće uvjerljivo. Ne znam zašto lažem baš o tome, ali opet, možda zaista moj život nije tako loš, usamljen, tragičan. Poželim u to stvarno vjerovati.

On me pogleda pognute glave i očiju dignutih prema meni.

„Vjerujem ti.“ Tužan smješak mu preleti preko lica.

„I ja vjerujem sebi.“ Nasmijem mu se iskreno možda po prvi puta otkako se vratio.

***

Bečka noć je hladna i štipa me za obraze iako je tek listopad. Stegnem jače kaput oko sebe i zamotam šal oko vrata. Hladan vjetar mi obavija noge u haljini prekratkoj za ovakvo vrijeme. Hodamo ulicom uz koju su uredne kuće od crvene opeke, drveće je osvjetljeno sićušnim lampicama. Atmosfera je kao u skupim romantičnim blockbusterima.

Erik hoda uz mene, stavlja kapu na glavu i zabija ruke u džepove. Krišom ga pogledam iznad ruba mojeg debelog šala. Zaboravila sam kako je dobro hodati uz njega. Zaboravila sam kako je dobro da je tu.

Par minuta hodamo u tišini i dođemo do dijela ulice sa malim trgovinama. Stanem odsutna u svojim mislima ispred izloga trgovine kuhinjskim potrepštinama. Gledam mikser kakv ima Ana Ugarković i ostala blještava pomagala i uopće ne razumijem što gledam. On stane kraj mene i malo se nagne. Vidim naše siluete u staklu.

„Falila si mi“, reče jednostavno i u dahu. Kao da je sve ovo vrijeme jedva čekao da mi to kaže. Ruke nam se taknu, moja je u rukavici.  Nije da nam se ruke nisu takle zadnji puta kada smo bili na kavi, ali ne ovako. Ovo je puno intimnije.

Ja  grubo istrgnem ruku, napola baš onako kako sam se tješila da ću jednog dana to napraviti, a napola jer ne znam što bih drugo. Previše sam smušena i  ovakva reakcija mi se čini savršena da prikrije totalnu zbrku u mojoj glavi.

„Misliš da je to samo tako? Sad ćemo se držati za ruke i sve od prije će biti poništeno?“  Pored nas prođe stariji gospodin sa šeširom na glavi, vodi malog čupavog psića. Gospodin ljubazno kimne glavom i dotakne obod šešira. Bečka škola. pomislim.

„Imaš pravo, oprosti.“

„Meni to nije tako jednostavno Erik.“ Kažem tiho, razoružana.

„Znam. Nije niti meni. Oprosti.“ I dalje je nagnut prema meni.

Izvadi kutiju cigareta iz džepa kaputa i pali jednu. Ja ispružim ruku i on mi doda kutiju. Marlboro u mekom pakiranju.

„Zašto onda? Zašto smo onda uopće izašli?“ Palim cigaretu kao iskusna pušačica.

Tišina. Stojimo i dalje kraj izloga sa mikserima. Hladan vjetar me ledi. Gotovo da ne osjećam prste na nogama.

 „Htio sam znati.“

„Što?“

„Ne znam.“ Slegne ramenima. „Možda da li ima nečega još između nas dvoje.“

„Zašto?“ Znam zašto.

„ Mislim da je očito. Saša, nisam se preselio u Hrvatsku da bih ti bio prijateljica, da idemo zajedno u shopping i na piknik i da pijemo čaj...“Opsuje tiho, ispod glasa. Ne sjećam se da je ikada bio čangrizav. Znači ništa od prijateljstva.

            „A u redu, znači u tome je stvar, pa zašto odmah ne kažeš? Ako je tako, idemo odmah to obaviti. Možemo i u moju hotelsku sobu. Ako je to ono što želiš.“ Zvućim otrovno i zlo. I ne znam zašto se jednostavno ne okrenem i odem.

Gleda me u nevjerici.

            „Saša, ti si... Misliš da je stvar u seksu? Misliš da je to jedini razlog što se, kako kažeš, motam oko tebe. Jer, kako god umišljeno zvučao, mogu to riješiti na puno elegantniji način. Mogu“, okrene se oko sebe, „ako baš hoću, pokupiti evo onu tamo plavušu.“ Pogledam prema mladoj djevojci na autobusnoj stanici. Okrene se prema meni i samouvjereno digne jednu obrvu.  „Ne bi mi bilo prvi put da spavam sa neznankama, za tvoju informaciju. Uštedio bih si naporan razgovor.“

I on je ljut je. I zvuči otrovno, baš kao i ja. Dobro. Neka je, pomislim.

„Zvučiš odvratno. I umišljeno. I pomalo prepotentno.“

„Dobro, neka. Ali radio sam i gore stvari od spavanja sa neznankama od jednog dana. Ako znaš na šta mislim.“ Ignoriram njegovu aluziju na naš početak.

„Šta zapravo hoćeš?“

Bez da trepne, kaže: „Hoću da znaš da stvari nisu onakve kakvima su se činile. Ja nisam bio potajno lud za Marion kada sam bio s tobom, niti išta slično tome. Nisam... Bio je to potpuno glupi, nepromišljeni tenutak slabosti i...“

„Da, da... Dobro, shvatila sam.“ Skratim ga. „To je bilo davno.“ Otpuhujem dim. Ne pušim inače i očekujem da ću se zakašljati, ali to se ne dogodi.

„I je i nije. Meni se čini kao da je bilo jučer. Ostaviš me, preseliš se u Njemačku i to samo zato jer sam te zaprosio Koja sam ja budala bio.“

„Banaliziraš stvari... Nije bilo baš tako...  Nisam se preselila, otišla sam na magisterij.“

„To je sažetak, Saša. Reci da nije.“

Ne mogu to reći. I zato šutim.

 „Zapravo, mislim da je bez veze da sad to nadižemo. To je bilo tako davno. Uopće se ne radi o tome... - Bili smo tako mladi i... „ Ne uspijem reći do kraja. Prekine me.

„Valjda ti je bilo jasno da ćemo kad-tad pričati o tome. Osim toga, nismo bili baš tako mladi. Ja sam imao dvadeset i osam, ti dvadeset i četri. Nismo bili djeca.“

„Htjela sam završiti magisterij, htjela sam...“

„I, jesi li? Jesi li magistrirala? Jesi li napravila sve ono o čemu si sanjala? Sve ono u čemu bi te brak sa mnom sprječavao?“

Nemam argumenta na ovo. Nisam postigla ništa od onoga u što sam mu se klela kad sam ga ostavljala. Umjesto ostvarenja ciljeva važnijih od ljubavi, ja već godinama trunem na omraženom poslu.

„Nisam.“ Kažem kiselo više za sebe. „Ali to nije opravdanje da se spetljaš s njom.“

„Nije. Za to se ne mogu opravdati. Stvar je u tome...“

Ja se tresem od hladnoće. On to vidi i pokaže mi rukom da prošećemo. Počinje padati snijeg.

„Stvar je u tome,“ on pali drugu cigaretu. Lijepe muške ruke, baš kako ih se sjećam. „Sviđao sam se samom sebi kad sam bio s tobom. Kakav sam bio uz tebe.“

Koliko čekanja da to čujem. Vođenja imaginarnih razgovora s njim. I sve što uspijem reći je: „To ti se čini jer si bio mlađi. Bili smo u dvadesetima. A dvadesete su tako...“ Tražim riječ. „Obećavajuće.“

Pogleda me kao da se slaže sa mnom i gotovo prošapće: „Kakvi smo bili zajedno...“ Opet stojimo i ja se smrzavam.

„Nemoj... Nemojmo o tome, molim te.“ Trunka mojeg zdravog razuma  me upozori da je pričati o tome kakvi smo on i ja zajedno bili -  sklizak i opasan teren.

„Da, nemojmo o tome.“ On se složi sa mnom kao da mu je na tren neugodno što je to rekao. Kao da misli da je prešao granicu.

„Erik, ne vidim gdje ovaj razgovor vodi. Smrzavam se, mislim da će mi noge otpasti od hladnoće. Idem nazad u hotel, sutra ionako imam rano sastanak.“

On zgazi opušak i izdahne dim cigarete. Prije nikada nije pušio.

„Da, imaš pravo. Idemo, otpratit ću te do taksija.“

Šutimo dok hodamo do glavne ulice gdje je taksi stajalište.

Ja ga u hodu upitam: -„Misliš da bismo ti i ja vodili ovaj razgovor i da sam ja udana? Da imam obitelj, djecu, muža?“  Znam odgovor, ali ga ne izgovorim.

On me pogleda iskosa: „Mislim da ti znaš odgovor. Zato me i pitaš. Ali ja ne znam.“

Hodamo dalje, snijeg sve jače pada. Pahulje ostaju na ramenima njegovog kaputa i na mojoj kosi. Osjećam se hipnotizirano ritmom naših ujednačenih koraka. Pokušavam procijeniti koliko minuta nam treba do kraja ulice do taksija. Možda tri, možda pet. Odlučim da Erik i ja nećemo više koračati zajedno. Niti u kojoj ulici. Možda mi je trebala ovakva večer, ovakav razgovor. Bilo je budalasto, ali više toga neće biti. Odlučim da će biti tako. Bit ću hrabrija i pametnija, obećam si. Pitam se da li on to naslućuje.

Nakon što pronađemo taksi, Erik daje vozaču upute gdje me treba odvesti. Da je ova scena izrezana iz konteksta naših života, vozač bi mogao pomisliti da je Erik moj suprug, moj dečko, moj ljubavnik.

Moj.

Na tren, u samo par sekundi proleti mi niz sličica našeg imaginarnog zajedničkog života,  kakav je mogao biti. Ljetovanja, plaćanje računa, rođenje djece, bolesti i radosti. Pitam se bismo li jedno drugome do sada već išli na živce ili bismo bili jedan od onih iritantno skladnih parova.

Prije nego uđem, on stane između vrata automobila i mene. Oklijeva par sekundi. I onda me pogleda ravno u oči.

„Oprosti ako sam bio... Preintenzivan... Malo sam pretjerao“ Ton njegovog glasa i pogled, njegov pogled, me guraju na opasan rub. „Oprosti još jednom, ali ti... Saša ti nemaš pojima...“

Znam i ne mora mi reći do kraja. Dignem ruku prema njemu kao da se branim, kao da ga želim zaustaviti da mi ne dođe preblizu. Da mu kažem je u redu i da ne mora ništa više reći. Odmahujem glavom i osjećam da mi se grlo steže.

„Ne mogu Erik,“ glas mi se razlomi u jecajima. „Ovo je  previše slomljeno. Ti i ja...“ Počnem petljati po torbici i tražim papirnatu maramicu. Pričam kroz suze i šmrcam dok pretražujem torbicu i džepove svojeg tankog kaputa. Više ne osjećam hladnoću.

 „Mislim da se ne može više popraviti, mislim da ne može...“  Odmahujem glavom u potpunoj nemoći. Slome me jecaji i plačem. Plačem i ne mogu se zaustaviti.

On me zagrli i ja se ne opirem. Miriše po hladnoći i snijegu. Iako je prošlo toliko vremena, sve mi je poznato. Taj stisak poznajem.

„Znam, znam, oprosti,“ šapće mi u kosu i ljulja me u utješnom ritmu. „Oprosti... Oprosti... Oprosti...Za sve...“

Ljuljamo se u nespretnom zagrljaju.Tek krajičkom oka spazim da sam svojim lijepim finim kaputom obrisala blatnjavi blatobran taksija.

Uđem u taksi nakon par minuta. Bučno ispuhujem nos u maramicu i brišem vlažne oči. Vozim se prema hotelu i kroz prozor gledam grad i šarena svjetla. Maskara mi se razmazala i od pogleda na crni trag na papirnatoj maramici, opet počnem plakati. Ne zato jer smo on i ja završena stvar. Ne zato jer smo on i ja mogli imati sve ili smo bili na pragu toga. Tužna sam jer mi se srušilo sve u što sam zadnjih deset godina vjerovala. Moja samoća i traženja izgovora da ne puštam nikoga k sebi. Moja ranjenost koja je bila krivac za sve moje neuspjehe, jer ipak sam ja bila žrtva.  Godinama sam vjerovala da je to sve sa nekom svrhom, gotovo da sam željela da su njih dvoje sretni zajedno. Da njihova sreća bude ravnoteža mojoj patnji. Jer kao da bi onda sve imalo smisao. Ali to dvoje budala nije uspjelo čak niti sačuvati brak.

Rastuži me pomisao da smo nas troje jadne, izgubljene, potrošene lude.

Znam da će mi sutra ujutro te misli biti smiješne i da ću ih se sramiti kao svih histeričnih misli kada malo više popijem. Ali sada me čine strašno tužnom, zbrkanom i umornom.