Smirenje sam pronašla u prvim danima jeseni. Vratila sam se u grad koji volim iznad svega i njegov neumoran ritam života mi nije dozvoljavao da se osjećam loše, a on me je dočekao i utješio, baš poput odanog prijatelja koji ne pita previše, zajedno sa svojim šarenilom i zavodljivim noćnim svjetlima. Nagradio me prizorima jesenskih boja, prvim zaparenim dahom i romantičnim jutarnjim maglama na Zrinjevcu. I pečenim kestenima na svakom uglu. I novim susretima sa starim prijateljima, obavezama u spremanju diplomskog i cjelodnevnom užurbanom trčkaranju po dragim mi ulicama i trgovima.
Sve to mi je grad dao na dlanu, samo ako budem dobra i ako ne mislim na njega niti na smiješno prediomenzionirane nagovještaje nekakve ljetne ljubavi.
Koja to na kraju nije bila, zaključila sam.
I dobro sam se držala i sve sam skoro potpuno zaboravila; i boju njegovog glasa i način na koji je šaptao moje ime i kako me držao za ruku Tomi i Marion iza leđa i kako smo se zavjernički pogledavali. I onaj ljetni pljusak kada me zavrtio u zagrljaju kao u reklami za neku finu čokoladu. I kako su popodnevne zrake užarenog sunca prodirale u sobu u kojoj smo provodili sate i sate. I zgužvane, tople plahte, mirisne od naših tijela. I zaboravila sam pogled na hvarska polja lavande uz koja smo se vozili onog dana kada smo htjeli biti sami. Kada smo svima rekli neku jadno prozirnu laž; da ne idemo zajedno, već svatko odvojeno na trajekt do Splita.
Sve sam zaboravila jer ništa od svega toga više nije bilo važno. Nisam željela imati vremena za jadikovanje nad nečim što je sada, dva mjeseca poslije, izgledalo pomalo blijedo, isprano i nevažno. Pa ispred mene se tek prostirao život! Čekao me ludi ritam grada i cijela jesen u izlascima. Bila sam naelektrizirana energijom, prštala sam njome, gotovo euforično isijavala, od jutra do mraka i bilo mi je tek 23.
A u susjednom kafiću je počeo raditi jedan Igor s kojim sam prošle srijede baš ugodno čavrljala o koktelima. Nije bio loš taj Igor, uopće. Imao je pomalo grubo lice, dugu kosu, tetovaže i bicepse. Svirao je bubnjeve u nekom underground bendu i pisao pjesme. Zvao me je crvenokosa, onako zaneseno bi to izgovorio i ja sam mislila da je to dovoljan razlog za moje sve češće dolaske u njegov kafić. Kao potpuno slučajno. Gledala sam ga duboko u oči, hihotala se na svaku njegovu riječ i nehajno zabacivala kosu lijevo, desno. Onako majstorski i znalački, kako sam naučila godinama promatrajući Marion. Grleno se smij, zabaci glavu, zatrepći polako, kao da treperiš leptirovim krilima, fokusiraj pogled direktno u njegove zjenice, dotakni mu ruku, zamotaj koji pramen oko kažiprsta ili, još bolje, napući usne, dotakni ih kažiprstom i nevino se zagledaj u daljinu. I izlazak je zagarantiran.
I tako sam sve zaboravila, barem sam tako mislila. Ne, bila sam uvjerena da jesam.
Dok nisam konačno u jednom kišnom listopadskom vikendu pročitala <em>Brazil </em> koji me ganuo. Ali nije bila stvar u priči koja mi je zemljopisno i kulturološki bila vrlo daleka, već u zadnjoj stranici knjige.
Tamo, na kraju gdje su bila ispisana pitanja za neki knjižni klub, čak iza biografije pisca, na samom kraju, kao da je to neki zaključak, bio je ispisan Erikov broj telefona. Njegovim rukopisom.
I onda sam se sjetila, o itekako sam se sjetila, oblika njegovih pristiju i ruku. I očiju. I osmijeha. I dodira njegovih dlanova na mojoj koži.
I onih vrućih polja lavande.
Nema komentara:
Objavi komentar