BETTY BOOP

Marion je zadnjih mjeseci sve češće dolazila kod mene na posao.

Da se mene pita, malo se previše udomaćila, ali mene se, kao i obično, nije pitalo ništa. Ulazila je obično za vrijeme pauze za ručak u ured kao vjetar, glasno s vrata dovikivala pozdrave ili euforično dijelila s nama informacije o rasprodajama i kino predstavama. Naš mir u malom uredu sa pogledom na Cvjetni trg za taj dan bi bio nepovratno narušen.

Jesi znala da u Draškovićevoj postoji petnaest dućana sa cipelama? Petnaest! Ah, obožavam Zagreb!

Ne trepnuvši, odbacila bi svoje uvijek prepune shopping vrećice pored sofe u kutku za goste, skinula cipele i sjela podvinutih nogu kao da je u svojem dnevnom boravku. Hildi i meni je donosila nerazumno skupe i lijepo upakirane obroke iz uvijek nekog novog pomodnog restorana. Uvijek sam se pitala odakle joj toliki novac. U galeriji je počela je raditi tek pred koji mjesec, a i sumnjam da bi joj plaća pokrila pokrila sve te sulude troškove.

I tako bi ona zasjela na našu sofu za poslovne partnere, glasno mljackala i pričala mi o haljini koju moram ići probati s njom. Sa Hildom, mojom novom šeficom, se sprijateljila tako da joj je dijelila savjete o modi i frajerima.

Zaboga, Marion, žena je u pedesetim, daj ostavi je na miru s tim svojim Cosmo forama!
Pa baš zato, treba joj netko da ju razdrma. Samouvjereno je frknula i zakolutala očima Pih, pojima nemaš.

Hilda je bila oduvijek sama, povučena, beskrajno sramežljiva i romantična. Nije trebalo dugo da ju Marion očara svojim cool pristupom i nagovještajem da će upravo ona promijeniti njen ustajali život. Iritirala su me njihova hihotanja i to što je Hilda pristajala na sve što bi Marion predložila; od promjene boje kose, preko novih ultra modernih okvira naočala, vješanja po sebi umjetničke bižuterije koja joj uopće nije dobro stajala (ali Marion ima istu takvu ogrlicu!), do nošenja previsokih peta za nekog tko je čitav život hodao u balerinkama.

Ako Marion ne bi bilo par dana, Hilda bi već propitkivala za nju ili bi ju spominjala u samo svakoj drugoj rečenici.

...Da, Marion mi je rekla za taj restoran.. Joj, da, taj vic mi je Marion ispričala, ha ha ha... Marion ima istu takvu torbicu...

Više puta sam joj poželjela opaliti šamar i izvikati se na nju neka pokaže malo više kičme, zar ne vidi da će je Marion prožvakati i ispljunuti, da je ona samo jedan u nizu od njenih projekata. Čim je se zasiti, okrenut će se nečem ili nekom novom. Marion je takva. Ipak, suzdržala sam se. Kad-tad će se ta čudna ljubav umoriti i sama od sebe prestati.

Jedina zadovoljština su mi bili Hidlino cviljenje i bolni jauci nakon cijelog dana provedenog u štiklama.

Ma daj stvarno? Žuljaju te štikle? Zašto se ne požališ na primjer, hm... Marion?

Danas smo jeli libanonski pita kruh sa humusom i još nekim čudima od raznih meza.

Gdje su nestali obični sendviči sa zimskom i jogurt? , sa sjetom sa pomislila.

Uvijek se svađam s njom oko novaca, ne želi ga uzeti. Odustajem i uživam u jelu.

Bila je sva kao na iglama, kao da mi ima nešto važno za reći, ali to odgađa. Svakih par minuta se promeškoljila na stolici kraj mojeg stola dok sam ja završavala neki prijevod i paralelno odgovarala na zaostale mailove. Na tren sam čak zaboravila da je tu. Onda je odjednom provalila nakon duže pauze.

„Moram ti to reći, bolje da ti ja to kažem. Stvar je u tome da...“ Razrogačila je svoje čokoladne oči i dramatično zamahnula dlanom ispred lica kao da će se svaki tren srušiti u nesvijest. Kao da niti sama ne vjeruje kakvo strašno saznanje će podijeliti sa mnom. Pogledala je lijevo i desno, iako smo sjedile u mojem uredu i osim Hilde, u radijusu od pedeset metara nije bilo nikog drugog. I umjesto da nastavi tiše pričati, glasno je prošaptala uz konspirativan pogled.
Marion je oduvijek bila grozna u tim stvarima.

“Nemoj poludjeti, ali.. Erik ima curu!“ Da, da, kimala je glavom i sama u tako očitoj nevjerici.

Nisam skidala pogled s ekrana, ali sigurna sam da mi se u tom trenu zaljuljala slika ispred očiju.

Nije mi to rekla zato da se naslađuje mojom reakcijom, već zato jer smatra da je to njena dužnost. Da me poštedi neugodnih saznanja od nekog drugog, da amortizira moj šok i eventualnu bol.

„Ma da... Znam.„ Da sakrijem učinak te informacije (znači da, službeno je, mala mršava crvenokosa plesačica s kojom sam ga zadnjih mjeseci viđala, znači zajedno su) skrenula sam pogled i stala skupljati kosu u pundžu i zauzdala je olovkom. Hilda mi je pokazala kako se to radi.

Znam tu malu otprije iz viđenja. Završila je baletnu školu, pleše u nekom ansamblu. Oduvijek sam je u sebi zvala Betty Boop jer neodoljivo podsjeća na nju. Sva nekako mala i sitna, graciozna i zaobljena tamo gdje valjda muškarci to vole. I lice joj je slatko i nevino.

Znači tako će to sada biti, on će imati curu. Odlično... Pa nek mu bude onda žgoljava Betty Boop, baš me briga...

Osjećala sam kako mi srce lupa. Cijeli stol i stvari na njemu, tastatura, šalica kave, kalendar, su mi zaplesali pred očima, kunem se da jesu.

Naši razgovori nisu završili onako kako smo to on i ja željeli. Naše vrludanje u vakuumu sam prekinula ja, kao i uvijek. Prošli puta, prije šest mjeseci, mi je rekao da mogu zauvijek računati da...

„I šta ćeš poduzeti? Mislim, ti moraš nešto napraviti...“ Prekinula me u mislima i zabacila kosu preko ramena, a narukvice oko njenog mršavog elegantnog zgloba su zazveckale. Kladim se da će si sutra Hilda kupiti takav isti set Calvin Klein narukvica.

„Ništa. Marion, na poslu sam, možemo o tome kasnije?“ Siknem na nju i trznem glavom iza sebe. „... Ili ne moramo, što se mene tiče.“

Ignorira me, kao i obično.

„Ali Saša, ona je bila s njim i Nikom na klizanju.“ Rekla je to tonom kao da se Betty skinula gola nasred Jelačić placa. „I sam bog zna gdje je još bila s njima da mi to niti ne znamo!“

Tako znači. Klizanje. Betty Boop je sigurno odlična klizačica, savitljiva i graciozna. Već sam je vidjela kako radi piruete i onda mu se baca oko vrata. I onda....

„Pa dobro, nek je bila. “

Samo sam je nezaintersirano pogledala.

Pričaj još, Jesu li se ljubili, je li ti to sve Nika ispričala?

Hilda se promeškoljila na stolici iza mene, sigurno kako bi namjestila bolji kut slušanja. Krajičkom oka sam vidjela da neuvjerljivo namješta naočale. Silno su joj bili uzbudljivi naši razgovori i otkada Marion navraća na pauze kod nas, i ona je prestala odlaziti u obližnji Mlinar po sendvič s mortadelom.

„.. Ali Saša...“

„E ajde, gle... Imam brdo posla.“ Skratila sam je ne skrivajući koliko me iritira.

„Kako hoćeš, ali ja sam sigurna...“

Prekinem je u pola rečenice, ali mene odsiječe zvonjava njenog mobitela. Ona se odmah javila na poziv i sva se uskomešala. Hm. Gugutala je u mobitel i nekako postala sva sramežljiva.
Marion? Sramežljiva?

Odjurila je u kutak kraj ulaznih vrata i zabila se se među police sa knjigama i registratorima, ali prostor je tako malen da sam čula svaku riječ .

Ma neeee, ma joooj... Stvarno? Ma ne znam, pa možda kasnije... Hihihi...Baš nemoguć ... Joj da... Pa ne bih se bunila....Ma joooj, grrrrozan si...

Dodiruje si kosu i sva je ustreptala, blaženi poluosmijeh joj lebdi na licu..

Hilda se pravi da je na telefonu, a pretvorila se u uho, odaje ju uzbuđeno žmirkanje. Ona misli da je Marionin život tako zamaman i glamurozan i ako joj bude blizu, da će dijelić te čarolije prijeći i na nju.
Jadna Hilda.

Sad? A joooj, ajde dobro, za 10 minuta tamo... Hihihi...

Podignem upitno obrvu prema njoj, a ona uhvati moj pogled i pocrveni. Na tren Erik i Betty Boop nisu glavna tema u mojoj glavi.

„Ovoga..." Počeše se iza uha i stane namještati kosu."...Zovu me s posla, stigle su neke slike.. Pa ovoga, pusa, čujemo se...“
Sva se smotala, pokupila stvari i praktički istrčala iz ureda praćena mojim suženim pogledom i Hildinim uzdahom obožavanja.

Posao malo sutra.

SLOW MOTION

Crkva je bila smještena na brežuljku, a naokolo su bile razbacane bijele kućice sa crvenim krovovima što mi je bilo jako neobično jer nikada nisam vidjela Zagreb iz tog kuta. Izgledalo je nekako previše ruralno. Čak sam vidjela i rukavce stare Save kako protječu kroz zelene šikare. Puhao je jak vjetar koji je kao u vesternima raznosio grančice i lišće. Zrak je bio potentan i pun mirisa, kao u početku proljeća. Nebo je dramatično visjelo tik iznad krovova, tamno i nisko, kao da će nam se svakog trena srušiti na glavu.
Ali onda... Okrenula sam se oko sebe, ali nije bilo nikoga niti ispred crkve, a niti unutra. Nije bilo niti jednog automobila, nisu se čuli glasovi, samo sablasno fijukanje vjetra.
Pogledala sam svoju haljinu koja je lepršala na vjetru, izrazito crvene boje, pokušavala sam ukrotiti raspuštenu kosu koja je u kovrčama podivljala od vjetra i cipele koje sam nosila u ruci.

Bila sam sama.

Zavirila sam u mrak crkve i dozivala Marion, Ritu, netko bi već trebao biti tu.
Da nisam pogriješila crkvu? Možda je vjenčanje već završilo?

Kad su mi se oči priviknule na mrak, tek onda sam ih sve prepoznala. Svi gosti su već bili unutra, sjedili su u sablasnoj tišini. Svećenik je pognute glave i čvrsto stisnutih očiju mrmljao neku molitvu .
Prošla sam između klupa i sjela na prvo slobodno mjesto.

Nitko se nije obazirao na mene.

Sa strane, ispred Isusovog kipa je sjedio Erik. Znala sam da će doći, znala sam da ge je Snješka pozvala. Izgledao je tako umorno i razbarušeno, kosa mu je stršala na sve strane, a ramena su mu bila pognuta. Kravata mu je bila olabavljena, a košulja gotovo do pola raskopčana.

Ugledao me i licem mu je preletio onaj naš osmijeh koji smo čuvali jedno za drugo, ali onda je naglo nestao.
Odjednom mu je ispod ramena provirila mala crvenokosa Betty Boop obučena u najmanju i najtanju haljinu koju sam ikada vidjela. Njeno glatko i napeto plesačko tijelo je bilo izloženo, čak su i njene polugole grudi imale odličan mišićni tonus. Sa sjetnim uzdahom sam pogledala prema svojem dekolteu, koji isto nije bio loš, ali ipak... Betty Boop je Betty Boop. Ali ona kao da uopće nije marila zato što je polugola u crkvi. Provukla mu se ispod pazuha, pa mu je prebacila svoju savršenu malu nožicu preko bedara. On je palcem prelazio preko njenog koljena i cijelo vrijeme me gledao u oči. Onda se ona prebacila u jednom kratkom spretnom pokretu, sjela mu u krilo licem okrenuta prema njemu. Grickala mu je uho, a on se nije opirao. Čak štoviše; jednom rukom ju je lijeno obujmio oko struka, a dlanom druge joj je prelazio preko leđa.
A iznad njenog ramena je i dalje gledao u mene. Betty je zamahivala glavom, njena kratka kovrčava crvena kosa se tresla svaki puta kad se nasmijala. Igledalo je kao da ju uopće ne sluša, ali joj je ipak na tren udijelio slabašan osmijeh.

Odjednom mi je nazdravio potegnuvši iz boce viskija koju je izvukao odnekud sa strane.

Ja sam samo skamenjeno sjedila i nisam mogla skinuti pogled s njih dvoje. Nisam uopće bila šokirana njihovim dripanjem usred crkve, već više kao... Hipnotizirana.

Bilo je jedino pomalo čudno da ih nitko drugi nije primjetio osim mene. Nemoguće je ne primjetiti dvoje natprosječno lijepih i jednako tako pijanih ljudi.

Par. Njih dvoje su par.

Oči su mu sijevale, a ja... Ja kao da sam nestala iz svojeg tijela, ustala sam i položila ruke u molitvi.
Još jednom sam ih pogledala i vidjela da mu je mala drska Betty Boop zavukla ruku u hlače i gledala u mene kao porno dive i oblizala usne.

On je i dalje gledao u mene, totalno napaljen, oči su mu gorjele.

Smučilo mi se. Ovo nije Erik kojeg ja znam, kojeg volim, kojeg...
Svi su molili molitvu na nekom meni nerazumljivom jeziku.
Pitala sam starijeg muškarca koji je sjedio kraj mene što se to dešava. Ali on je spavao s glavom naslonjenom na rame, trknula sam ga laktom, a onda je pao s klupe kao cjepanica. Bez trunke otpora.
Pogledala sam prema oltaru, svećenik je imao bermude i majicu.
Snješka je imala neki čudan veo, ne onaj koji nam je pokazivala prije neki dan. Izgledao je nekako plastično. A Karlo... To uopće nije bio Karlo.

Probudila sam se.

Hvala bogu.

***
„Da, da. Financijska analiza je značajno područje poslovne analize.“ Značajno me pogledao preko pomodnih naočala. Kladim se da misli da s njima izgleda kao Tarik Filipović u najboljim danima.
Nerazgovjetno sam nešto promrljala (hmpada) i uputila mu odsutni smiješak. Vrtjela sam punu čašu bijelog vina među prstima i odjednom, da sam skoro i samu sebe iznenadila, iskapila čašu do dna. Borila sam se za dah nakon što sam u nekoliko dugih i žestokih gutljaja prestala disati i obrisala usta nadlanicom i rukavom moje svečane haljine. Kao da je to nešto što inače radim - brišem usta po svadbama nadlanicom ovako skockana; u maloj crnoj haljinici i vrtoglavim potpeticama. Primjetila sam na nadlanici ostatke crvenog ruža, ali sam bila dovoljno pripita da za to ne marim.
Mojeg sugovornika, bankara kroz ekonomistu, (Svena, Mislava, Olivera ili tako nekako), ništa nije moglo omesti. Čovjek nije zatvaro usta .
Kraj nas je upravo prolazio konobar koji je vješto i visoko iznad naših glava manevrirao sa poslužavnikom punim čaša. Kako je postojala opasnost da nas mimoiđe, grčevito sam ga povukla za rukav, gotovo zgrabila poslužavnik i zamijenila praznu čašu za punu.
U pozadini je cijelo vrijeme zujao Svenov, Mislavov ili Oliverov glas.
„...U strukturalnim financijskim izvještajima.....“
On to ozbiljno?

Glas mu se stopio sa žamorom gostiju koji su pored nas prolazili, zastajali u grupicama, smijali se, nazdravljali si i grlili se. Svi su tako sretni i pijani, sve je tako lijepo okićeno i posvuda ima prekrasno dekorirane hrane, onih lijepih kanapeića, mini bifteka, preslatkih kruščića sa užasnom ribljom pjenicom i čak egzotičnih groznih stvari poput salate od goveđeg jezika.

Jedino sam ja zapela sa Svenom, Mislavom ili Oliverom. Nema smisla da ga po četvrti puta pitam da mi ponovi svoje ime. Iako, sigurna sam da mi svaki puta nešto drugo kaže.

Snješka i Karlo samo što nisu ušli i zaplesali svoj prvi bračni ples. Svi se naguravaju oko plesnog podija u želji da ih vide, dive se Snješkinoj vjenčanici, nazdrave im i čestitaju.
Tako im zavidim, ali sam i prokleto sretna zbog njih dvoje. Bilo je krajnje vrijeme da se spetljaju, trajali su pogledi između njih dvoje još od studija. Kad je odjednom Snješka dobila ludu ponudu da ode raditi u Hong Kong za neku međunarodnu banku, lumen za financije kakva već je, Karlo je odjednom shvatio da ne može živjeti bez nje.
I evo ih sada tu i idući tjedan sele zajedno u Hong Kong.

„... Hm, sorry, idem samo...“ Nerazgovjetno promrmljam i pokažem bankaru prema toaletima.
Vidim svoju šansu da se utpoim u grupici, ali on me prati i nastavlja mi pričati tik uz uho. Da bolje čujem.
„... Moguće utvrditi problematična područja poslovanja...“ Zgrabi me za rame i potegne me prema sebi. Strastveno me pogledao u oči. Kladila bih se da nešto konzumira. Nitko ne priča ovako bez male pomoći kemije.
„Ma je li?“ Nekako otresem njegovu ruku sa svog ramena. „.. Moram samo, frendice, moram, znaš...“ I zvjeram pogledom tražeći Ritu ili Marion.
„Evo na primjer...“ Uhvatio me za tanki materijal moje male crne haljinice i lagano, ali odlučno povukao nazad. Jedna crna šljokica se od siline njegovog stiska odlijepila i ostala na jagodici kažiprsta kojim mi je još jednom ukazao na važnost nekakve dinamike. Ili čega već.
„Pa da, to je baš... Ovoga... Zanimljivo.“
Mutne zelenkaste oči su mu na tren zabljesnule i trznuo je glavom, onako konspirativno. Nisam razumjela da li je to tik ili neki tajni znak. Odabrala sam najsigurniju reakciju: pravila sam se da nisam ništa primjetila.
„Giorgio!“ Uzviknula sam neodređeno i mahnula u smjeru gomile gostiju, jedino čega sam se sjetila, sama ne vjerujući otkud mi to. Giorgio?
Bankar se uspio zbuniti i barem na čas je zašutio.
„Gle, Mislav?“ Pogled mu se suzi. „.. Oliver?...“
„Darko.“ Procijedi bankar.
„Darko, oprosti, ali moram ići pozdraviti rođaka, ovoga, strica Giorgija...“ I tako se utopim u masi.

***
Bila je prošla ponoć, završilo je rezanje smiješno velike torte i predaja poklona i svaki čas su trebali iznijeti fiš i sarmu, a on se nije pojavljivao.
Snješka je htjela pravu slavonsku svadbu sa tristo gostiju i tamburašima, bez fensi preseravanja i to je od početka svima jasno dala do znanja.

Pomalo tupa od pijanstva od prije par sati i nejasne mješavine razočaranja i uvrijeđenog ponosa, konačno sam si priznala da on neće doći. Ali kao da me briga.

I onda sam ga ugledala samo par metara od mene, naslonjenog na stup na ulazu terase i sva moja osjetila su se probudila. Bilo je točno pola sata iza sarme i fiša i upravo se plesao vlakić.
Bio je propisno odjeven, u tamno odijelo i bijelu košulju. Kosa mu je bila razbarušena, a kravata, košulja gotovo napola otkopčana. Izgledao je umorno, zločesto i pijano. Mahao je bocom žestokog.

Znala sam da je bio pozvan. On i Betty Boop. Snješka nije znala kome da se ispričava, Marion ili meni, jer je na kraju, bez da je to Erik tražio, pozvala i njegovu prijateljicu. Jadnoj Snješki , uz svu histeriju oko pripreme, nije trebao još i dodatni stres, da se ima grižnju savijesti oko toga koga je pozvala na svoju vlastitu svadbu.
Govorila sam joj da je u redu, da je to sve bilo prije sto godina, koga briga. Da je to njen dan i da je stvarno u redu. Betty Boop je u redu i neka je pozove.
Jedino što zapravo to uopće nije bilo u redu.

Darko bankar me pozvao na terasu na piće i ispričao se ako je bio ranije naporan.
Takav sam kad popijem, rekao je. Nije bio loš taj Darko.
Opet mi je pričao o financijama, a ja sam susprezala zijevanje.

Darko nije primjetio da mu ne posvećujem pažnju, a ja nisam primjetila da su nam se pridružili neki drugi bankari za stolom, Snješkini kolege. Uzela sam nečiju čašu sa stola i naiskap ulila u sebe nešto žestoko. I tako još par puta kad su svi oni pričali o kretanjima na Tokyiskoj i Šangajskoj burzi, kamatama i indeksima.

Ovo dvoje budala se premjestilo za stol do našeg i bilo je nemoguće ne primjetiti ih. Dvoje natprosječno lijepih i pijanih ljudi. Ona mu je grickala uho, prebacila svoju sitnu golu nožicu njemu preko bedara i zavukla ruku u njegove hlače. Razrogačila sam oči u nevjerici i okrenula glavu da se još jednom uvjerim da nisam dobro vidjela, ali Darko me povukao za ruku dp plesnog podija. I ja se nisam niti snašla da se oduprem, hipnotizirana i bijesna istovremeno.

Prošla sam tik uz njih dvoje i gotovo se spotakla o Erikove duge noge koje je nemarno ispružio pored stola. Podigao je obrvu prema meni...Taj pogled.

Darko je odlično plesao i ja sam mu tu i tamo nagazila na nogu na što me on svaki puta malo jače stegnuo oko struka. Tetaralno me vrtio me kao da smo u Plesu sa zvijezdama i kao da će odjednom iskrsnuti Milka Babović i opisati moju haljinu i njegovu piruetu. Ništa od toga svega me nije zabavljalo, preko Darkovog ramena sam, kao preko nišana, preko svih gostiju i gužve i žamora, ugledala baš i samo Erika svaki puta kada bih se okrenula.

Na kraju pjesme, odmaknuo je Bettynu ruku sa svojeg trbuha, a ona je još jednom navalila na njegovo međunožje, a onda ju je on laganim pokretom doslovce pomeo . Betty Boop je pala na pod kao krpa. I ostala tamo. Erik se nije niti osvrnuo, ustao je i prstom mi pokazao na stepenište koje je vodilo u hotelske sobe.