Marion je poludjela

     Ležim  ispružena na livadi ispod ogromnog hrasta, prekrasan je sunčan dan.  Vlati trave me škakljaju kroz laganu ljetnu haljinu, poljsko cvijeće je u punom cvatu. Povremeno lijeno otvorim oči i kroz obod slamnatog šešira nazirem komadiće savršeno plavog ljetnog neba. Tonem u san, tako blaženo i spokojno. Osjećam da mi se svaki mišić u tijelu opušta… Jedino iz daljine čujem lupanje koje me lagano vraća u javu. Bum, bum, bum... To sigurno seljaci na obližnjoj njivi postavljaju kolce za rajčicu. Ili vinovu lozu? Čudno, jer u blizini nema vinograda. Nema baš puno smisla, lupanje je sve glasnije, a trava sve neudobnija, zujanje insekata sve iritantnije. Bum, bum…
Probudi me lupanje na ulaznim vratima stana, sjednem kao podbodena u svojem krevetu, u mračnoj sobi.  Stanley prestrašeno pobjegne pod krevet. Pogledam na sat kraj kreveta, dva sata su poslije ponoći. Lupanje ne prestaje i srce mi divljački lupa. Tješim se da je policija opet pogriješila i da traže narkomana Zoltana kat ispod. Policija ga često „posjećuje“ i jednom su baš tako lupali susjedi Branki kat ispod njega. Gospođu Branku, umirovljenu blagajnicu bivšeg SDK, je umalo strefilo srce kad joj je se usred noći na vrata banula ekipa u plavim uniformama.
Lupanje je sve jače, a uz njega čujem i nerazgovjetno mumljanje i grebanje po  vratima.  Drhtavih ruku ogrnem svoj čupavi šlafrok i klecavih koljena oteturam do vrata, usput u kuhinji uzmem najveći nož koji nađem u ladici. Promotrim ga na svjetlu koji sa ulice prodire kroz kuhinjski prozor pa zaključim da je premali i uzmem sjekiricu za meso koju nikada ne koristim. Stojim nasred malog dnevnog boravka, samo par koraka od hodnika i ulaznih vrata. Dišem k`o zec, ruke mi se tresu. Umirem od straha. Lupanje na vratima prestane, a onda čujem kao da se nešto stropoštalo niz vrata i zvuk kao da je nešto ili netko bubnuo na pod. Stojim još pola i u tišini se čuje samo zvuk mućkanja tekućine i mljackanje.  Pijano mumljanje je zapravo pjevušenje. Lakne mi, radi se samo o nekom pijancu koji se greškom parkirao ispred mojih vrata. Prislonim uho na vrata i - da, definitivno netko sjedi ili leži ispred mojih vrata. I onda se odvažim, duboko udahnem i pogledam kroz špijunku. Nema nikoga, ali je svjetlo na hodniku upaljeno.  Otključam vrata i otvorim ih i istog trenutka osoba koja je sjedeći bila naslonjena na vrata težinom tijela otvori vrata do kraja, gotovo ih sruši. Ja vrisnem i odskočim. Pijanac legne gornjim dijelom tijela u moj hodnik. Na glavi ima kapuljaču i u potpunoj panici i polumraku ne nazirem tko je.
Grozničavo razmišljam, pokušavam se sabrati ali ipak moj glas je piskutav i na rubu panike:”Isuse Bože, koji je ovo vrag?”
Mlataram rukama, ne znam s kako bih podigla neznanca, s koje strane da mu priđem. Da zovem Hitnu? Vatrogasce? Policiju? Upalim svjetlo u svojem hodniku i vidim da pijandura u rukama drži bocu žestokog pića i valja se po podu, pokušavajući ustati. Preneražena ustanovim da je pijanac mlađa žena duge sjajne kose, obučena u skupe traperice, a na nogama joj nove Timberland cipele. Zamahne rukom i sruši vješalicu kraj vrata koja s treskom padne na pod. Udarac krene odzvanjati po stubištu i uto začujem vrata susjednog stana kako se otključavaju. Susjeda Nadja plašljivo proviri:”Kaj se tu dešava, da zovem nekog?“


      Samo s pola uha registriram susjedino pitanje jer sam upravo ustanovila da je to Marion. Vidno pijana, razmazane maskare i otečenog lica petlja po kosi koju pokušava maknuti sa licu i pljucka je iz usta.  Uzmem joj bocu žestokog iz ruku, nije popila niti dva deci.


„Za boga dragoga, šta radiš ti tu?“, sikćem na nju.“Jesi ti normalna?“


Povlačim je u stan, nekako puzajući zajedno sa njom se valjam po podu hodnika da bih je uvukla unutra i istovremeno vičem susjedi Nadji:“ Sve je okay, prijateljica je malo popila, oprostite.“


„Daaaaaa, ja sam njena prijateljica...“ Marion promumlja istovremeno i smijulji se, a joj zatvorim usta rukom i prostrijelim je pogledom i siknem na nju:“Šuti!“


Zatvorim vrata i zaključam ih, zgrabim je za kapuljaču i odvučem je do kauča u dnevnoj. Pokažem joj glavom:“Sjedi tu i ne miči se. Zovem ti taksi.“ Dok biram broj Taxi službe, nastavim:“Iz istih stopa ideš kući, jel` jasno?“


Ona stavi ruku na usta i počne se napinjati kao da će povraćati, a ja u panici prekinem vezu taman kad se netko s druge strane javio.


„Da nisi slučajno povraćala ovdje, ubit ću te!“


“Dobro, neću,“ pogleda me i zakoluta očima. I onda bučno podrigne. Pogladi se po trbuhu i glasno uzdahne:“Ufff, sad mi je lakše:“ Zadovoljno zamljacka.
Niti najmanje nisam impresionirama njenim simpatičnim performanceom. Još ne vjerujem da sjedi i podriguje u mojoj dnevnoj sobi. Nakon svega.


 „Koji je tebi vrag, jesi ti pri sebi, dolaziti mi na vrata u dva u noći?“, na pragu sam da  je odalamim. „I to u ovom izdanju, pogledaj se samo.“
„Pa kad mi nećeš odgovoriti na poruke,“ zacvili uz nespretno treptanje očiju, a zapravo vidim da je na rubu plača. „Nećeš pričat sa mnom. Šta sam drugo mogla?“ Posegne za svojom bocom na stoliću, ali je ja snažno pljesnem po ruci. 
 „Au, to me boli!“ pogleda me optužujući.
Uzmem bocu i odmarširam do kuhinje i tek otamo joj otrovnim tonom poručim: „Dobro, neka te boli!“ Izlijevam sadržaj boce u sudoper i dok gledam tekućinu kako se otječe, osjećam se kao u klopci.


Istina je. Izbjegavam susret s njom čitava tri mjeseca otkako se vratila u Hrvatsku. Rita je već par puta namještala „spontana“ zajednička druženja iz kojih sam se ja uspješno izvlačila. Vidjele smo se par puta na zajedničkim kavama sa Ritom i svaki puta je ona baš slučajno naišla. Znala sam da muljaju i jedna i druga, ali sam se pravila da nije važno. Marion je bila vidno napeta i napadno ljubazna sa mnom, prezainteresirano me ispitivala o mojem poslu, firmi u kojoj radim i situaciji u Hrvatskoj, baš kao da je upravo sletila s Marsa.Nervirao me taj njen preveliki entuzijazam i  ton na granici pokroviteljskog.
„A-ha, znači ubacuješ rezervacije“, oduševljeno je  kimala glavom razrogačenih očiju kao da sam joj upravo rekla da plešem glavnu ulogu u Labuđem jezeru u prvoj postavi Boljšoj teatra. Zbog svega toga sam samoj sebi djelovala još nekako jadnije i ispranije. Duboko u sebi znam da joj je strašno neugodno i da se ne zna drugačije ponašati sa mnom u blizini. Gotovo da fizički osjećam njenu potrebu da mi se približi, ali ja još ne mogu niti sama razabrati svoje osjećaje i kako vrijeme prolazi, sve više shvaćam da postajem ravnodušna prema njoj.


Naslonim se na sudoper i pokušavam smisliti što ću sada s njom. Pozvat ću taksi, mora otići kući. Odlučim da će biti tako. I onda je začujem da pjeva. Jasno i bez spoticanja o vlastiti jezik. Ostanem u kuhinji i slušam.


<em>„Time can never mend
the careless whispers of a good friend
to the heart and mind
ignorance is kind
there's no comfort in the truth
pain is all you'll find“</em>


I ne treba mi puno da shvatim da pjeva Careless Whisper, pjesma koju smo naučile napamet još kao klinke. Vraćam se u dnevnu, a ona stoji svečana i komorna, kao na pozornici i pjeva. Kao pred streljačkim vodom.  Dok joj se približavam, opazim da joj se niz obraze slijevaju suze.  Pokušavam je prekinuti, <em>odi kući, šuti, prestani, sutra radim daj molim te Marion</em>, ali ona me uopće ne sluša.


Napravi par koraka prema meni i dalje ne prestajući:


<em>„I'm never gonna dance again
guilty feet have got no rhythm
though it's easy to pretend
I know you're not a fool....“</em>


Sve mi je bliže i osjećam da me želi zagrliti i prije nego je uspijem odgurnuti, ona mi se objesi oko vrata i šapće mi u uho:


<em>„Should've known better than to cheat a friend
and waste this chance that I've been given
so I'm never gonna dance again
the way I danced with you“</em>


Ostanem u njenom zagrljaju i odgurnem je od sebe tek nakon što završi recitirati:“Budalo pijana“, izađe iz mene blažim tonom nego sam očekivala. Zapravo me obuzima neki osjećaj blagosti prema njoj. Nikada je nisam vidjela tako uneređenu i ogoljenu. Možda i nisam baš tako ravnodušna prema njoj.


Odjednom dođe Stanley i skoči joj u krilo. Gnjida izdajnička.


Ona ga češka oko ušiju:“Šta mu je bilo sa uhom?“


„Imao je nesreću."


"Kak se zove?"


"Stanley", kažem i onda odjednom poludim jer skreće s teme. “Moraš ići doma, iz ovih stopa. Ne možeš ljudima tako banuti usred noći.“


„Ali ti nisi ljudi“, ispruži dlanove prema meni. „Ti si moja izgubljena sestra.“


„Skroz si poblesavila, ja nisam tvoja sestra." Nervira me taj njen pseći pogled.  "Nisam sigurna čak niti da smo prijateljice.“


Ona na to spusti glavu i nosom dotakne Stanleyjevu glavu baš kako i ja to radim. Ramena joj se tresu i počne tiho jecati.


Na rubu živaca ispalim:“Ma daaaaj, Marion, koga vraga... Ajd sad tu još cvili i ja ću ispasti vještica.“


„Jjja... Ja sam za sve kriva, ja sam užasna osoba...“ Digne pogled jecajući:“A najgore mi je da me ti mrziš...“
„Ma daj, ne mrzim te, samo...“


„Vidiš, mrziš me...“, i opet brizne u plač. Stanley zbunjeno žmirka očima i onda se baci na leđa kraj Marion. Mijesi šapicama po zraku i prede.


„Ma daj Marion. Ne mrzim te luđakinjo jedna“, sjednem kraj nje i pogladim je po ramenu. „Samo mi daj vremena, kud si navalila, kužiš?“
„Jer nemam nikoga, imam samo tebe“, procijedi u dlanove. Dodam joj maramicu sa stolića, a ona glasno ispuše nos. "Dobila sam otkaz, zapravo..." Puhne nos u slinavu maramicu:" Nisam niti počela raditi, a već sam dobila otkaz. Rekli su mi da sam "prekvalificirana".Tek sam se vratila, a sve je krenulo krivo..."


"Žao mi je, stvarno..." A onda opet poludim:"Ovo sigurno nije tema za dva ujutro, moraš ići doma, boli me glava od ovoga." I molećivo skupim ruke prema njoj. "Molim te."


„Varala sam ga.“ Ispali kroz začepljen nos. „Imala sam ljubavnika. Zapravo više njih, čak i jednog Japanca.“ A onda nastavi kao da govori o dodatnoj opremi auta:“On je volio seks po danu, bio je jako elastičan.“


„Hm, to mi je malo previše informacija..“ Kažem malo pomirljivije, a da ne zvuči previše prijateljski.


„Zvao se Kenji Takashima, htio je da odem s njim u Nepal“, zamisli se. „On je alpinist, znaš. Inače je bio u jako dobroj formi.Uuuuu, šta je taj sve mogao u krevetu..."


Tek onda shvatim što je rekla.
"E, uopće me ne zanima, nemoj se ljutiti. Evo zovem ti taksi.“ Okrenem se da dohvatim telefon sa komode, a ona me odjednom zgrabi za revere kućne haljine i protrese me.


„Slušaj me Saša; Erik i ja uopće nismo bili sretni zajedno." I onda joj opet krenu suze na oči:"Pa on mene uopće nije volio..."


 „Marion, ako ovog trena ne odeš, zvat ću policiju, jel ti jasno?“ Pazim da mi ton bude ozbiljan i pomalo zastrašujuć, ali ne previše.


Ne sluša me. „A niti ja njega, ako ćemo iskreno. Ne na taj način. Nismo bili sretni jer smo te unesrećili“, i digne ruke kao Mišo Kovač. „Pa da, sad mi je sinulo, mi te oboje volimo!“


„Marion! Dosta! Niti riječi više!“ Dignem slušalicu i poželim je pogoditi ravno u glavu. Glava mi bubnja i pitam se kako sam se uvalila u ovaj razgovor.


„Dobro, neću više, ali...“ umorno se zavali na kauč.“Molim te, mogu ostati spavati kod tebe? Jako sam pospana, jedva gledam.“


"Uopće ne sumnjam", promrmljam.


Predajem se. Dozvolim joj, da ostane, na rubu snaga. Ona veselo cijukne i cmokne me u obraz. Sama se posluži čistim ručnikom jer zna gdje što u mojem stanu stoji. Kao da se ovih deset godina nije dogodilo. Kao da smo ih provele zajedno, kao da se baš ništa nije dogodilo. Kao da je ovo samo jedan od vikenda kada smo kao srednjoškolke dolazile u bakin stan u Zagreb na vikend.


Pogledam na sat iznad televizora. Tri i petnaest. Tresem se od slabosti koje mi je ovo iskustvo donijelo i ne znam da li ću moći zaspati.


     S Erikom je lakše. On nema očekivanja od mene ne vidim mu u očima taj  molećivi pogled.  S njim je sve manje intenzivno i zahtjevno, manje se sve vrti oko njega. A više oko svega drugoga.  Ne znam da li bih  joj uopće rekla da me je prošli tjedan primio za ruku kad smo išli na kavu. Taman kad smo bili na izlazu iz kafića, ja sam se vraćala na posao, a on nazad na faks, njegova ruka je okrznula moju nadlanicu. I ja je nisam povukla, a on je nakon par sekundi obujmio moju ruku i držao je. Oboje smo na par sekundi pogledali u naše ruke i onda jedno drugo. I nije se ništa dogodilo, ja sam se samo požurila nazad na posao.


Kad se vratila iz kupaonice, legne na kauč u dnevnoj i dovikuje mi u spavaću:
„Laku noć draga moja Sašica“, zadovoljno profrflja kroz san. „Ti si moja draga prijateljica.“


„Nisam.“ Kažem mrzovoljnije nego što to mislim.


„Jesi. I ja te volim.“
„Daj začepi.“
„Vooolimmmm Sašu, ona je moja prijateljica, jelda Stanley? Sad ćemo Stanley i ja pajkiti...“ Vražji mačak je odlučio spavati s njom na kauču.


„Marion, ako ne zavežeš, bacit ću te kroz prozor.“


Zadnja misao prije nego utonem u san, nakon što sam odvrtila u glavi da li zaista postoje neoprostive stvari, da li je zdravo biti isključiv, što su principi i osobne granice i možemo li ih ponekada pogaziti i zašto je to sve važno - sve te teške teme je zasjenila ova zadnja misao; strah da je Marion pomalo skrenula.